NAŠA OGNJIŠTA: Hrvati u Ognjenoj Zemlj

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA | 0

Gdje se nalazi Ognjena Zemlja?
Na kraju svijeta! Tako su od davnina govorili i tako mislili naši pradjedovi. A nije takvo uvjerenje ni bez određene stvarnosne podloge. Jer, otočna skupina na krajnjem južnoameričkom jugu, odijeljena od Južne Amerike Magellanovim tjesnacem i poznata pod zajedničkim imenom Ognjena Zemlja, pri samom je rubu naseljenog svijeta, tik do najledenijeg prostora kugle zemaljske Antartika.

 
Stoga povijesno ime Ognjena Zemlja (španjolski Tierra del Fuego) nema nikakve veze s ognjenom vrućinom, što bi se iz samog imena moglo zaključiti. Naprotiv, u toj dalekoj otočnoj zemlji caruje velika studen i velika vlaga, a od samoniklih zemnih izdanaka raste tek kržljavo subpolarno bilje.

 
Hrvati s Brača
No i u tom dalekom i surovom podneblju udomili su se hrvatski iseljenici još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bili su to uglavnom Hrvati s jadranskog područja, a ponajvećma Hrvati s otoka Brača. Pa što ih je tamo otjeralo i što ih je u tu daleku zemlju privuklo? Otjerala ih je životna neimaština, a poglavito bolest vinove loze koja im je uništila vinograde i ujedno izglede za preživljavanje. U Ognjenu pak Zemlju privukla ih je priča o tamošnjim zlatnim zalihama koje će im omogućiti život u blagostanju.

 
„Zlatorodna” priča i nije bila bez osnove. Ognjena Zemlja u svojoj je utrobi doista krila velike količine zlatne rudače, pa je već prve godine prva mala skupina hrvatskih doseljenika iskopala čak dvije tone „ognjenog” zlata. A to je onda pokrenulo i mnoge druge siromašne Hrvate da u povorkama grunu i jurnu u tu daleku postojbinu žutoga i skupoga zlata.

 
Ognjeno zlato
Novinar zagrebačke Arene Mario Saletto ističe kako su na prijelazu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće Hrvati tvorili osamdeset posto svega pučanstva Ognjene Zemlje i kako se tada u toj zemlji uglavnom govorilo samo hrvatski. Ostali pak malobrojni postotak stanovništva tvorili su urođenički Indijanci. I prvi gradić u Ognjenoj Zemlji izgradili su doseljeni Hrvati, i to već potkraj devetnaestog stoljeća. Gradić je dobio ime Porvenir, što na hrvatskom jeziku znači Budućnost!

 
Međutim, zlatnih je zaliha u Ognjenoj Zemlji brzo nestalo, ali hrvatski su doseljenici upravo tada pokazali svoju upornost i svoju sposobnost u pokoravanju i oplemenjivanju te surove zemlje. Najprije su se posvetili uzgoju velikih stada merino ovaca, što im je omogućilo sigurno preživljavanje, a s vremenom donijelo i pravo životno blagostanje. Ali na tome se nije stalo.

 
Izdržljivi i radišni Hrvati
Hrvati su se potom dali na poljodjelstvo te su dotadanju polupustinjsku zemlju pretvorili u plodne i pitome nasade. No ni to nije bio krajnji domet njihove gospodarstvene pronicljivosti. Uskoro su utemeljili manje tvornice, pa klaonice, hladnjače i trgovine te izgradili hotele i restorane. Načinili su i prve ceste, pa čak razvili i zrakoplovstvo manjih razmjera, jer su gotovo sva tamošnja naselja međusobno veoma udaljena.

 
Za potvrdu svega što je rečeno o hrvatskim ljudima u Ognjenoj Zemlji, nije na odmet navesti svjedočanstvo čileanskog lista La Union (područje Ognjene Zemlje nastanjeno Hrvatima pod nadzorom je čileanske države), što ga je zabilježio Većeslav Holjevac u svojoj knjizi Hrvati izvan Domovine. Evo tog svjedočanstva: „Nepobitna je činjenica, i svi dobro znamo, koliko je nevjerojatno ovaj kraj u posljednjih nekoliko godina napredovao zaslugom izdržljivog rada i poduzetne ustrajnosti onih koji su se prvi ovdje naselili i nastanili zauvijek, a to su u golemoj većini Hrvati iz Dalmacije. Ova rasa dobrih i čednih ljudi okorjela je i izdržljiva je u radu. To su čeljad zdravog morala i običaja, a njihova je žilavost i ustrajnost vrijedna svakog divljenja. Oni su svojom izdržljivošću, prkoseći svim tegobama ovoga okrutnog podneblja te uz samoprijegorne i velike žrtve probdjevenih noći, napokon postigli zasluženu nagradu, stvorivši sebi solidan i zavidan gospodarski položaj.”

 
Ovaj navod iz spomenutoga čileanskog lista nosi davni nadnevak 31. kolovoza 1928.

 
A najnovija svjedočanstva potvrđuju da naši sunarodnjaci u Ognjenoj Zemlji i danas vjerojatno čuvaju svoju hrvatsku samobitnost. Dokazuje to i jedan pobudni prometni smjerokaz u već spominjanom gradiću Parveniru na kojem istaknutim slovima piše: Hrvatska — 18.662 kilometra! Još je pouzdaniji dokaz svježi podatak da hrvatska djeca u toj dalekoj zemlji i danas govore hrvatskim jezikom.

 
Ipak, bilo bi bolje da se ne obistini tvrdnja čileanskog lista kako su se hrvatski doseljenici tamo „nastanili zauvijek”. Jer, mnogi su domovinski prostori danas polupusti. Navlastito hrvatski otoci, odakle i potječu prvi doseljenici Ognjene Zemlje.

 
J. B.
(Iz arhiva Naših ognjišta: lipanj 1993., god XXII., broj 196, str.8)

 

Odabrala: Marija Majić