Odlaskom na rad u zemlje Zapadne Europe i porastom financijske moći većina Mandoseljana iskopala je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća bunare na svojim njivama, iz kojih je do obiteljskih kuća dovela pitku vodu. Riječ je ipak o bunarima dubine 7-10 metara, što znači kako se crpi skoro pa površinska voda. Dakle, o kontroli i ispravnosti iste da i ne govorimo. Tek prije tri godine opskrbljeno je Mandino Selo pitkom vodom kroz vodovodni sustav “Duvanjsko polje” (neka sela na području naše općine su, na žalost, još uvijek bez vode, kao primjerice Bukovica i Meshovina).
Do kopanja bunara većina mandoseljskih kućanstava (kao i u ostalim duvanjskim selima) vodom su opskrbljivala iz čatrnja, betonskih spremnika za vodu, koji su se punili sakupljanjem kišnice s krovova.
Prije čatrnja, vodom su se opskrbljivali na izvorištu Jurnjovača koje nikada nije presušilo, na Šarčevu bunaru (izgrađen u drugoj polovici tridesetih godina) i Markovića bunaru, iznad sela. Voda se donosila u drvenim posudama (fučijama), na leđima, ili rijetki na magarcima.
Prvu čatrnju u selu napravili su sredinom prošloga stoljeća braća Marko i Kažimir Šarac. Od njene izgradnje je protekle skoro šest i pol desetljeća godina, no i danas je u funkciji. Naravno, u puno manjoj mjeri, jer se koristi voda iz bunara. Uz dvojicu spomenute braće, začetnika i financijera, u izgradnji su im pomagali Slavko Vukadin Džankušića (kod kopanja) i Jozo Milić iz Srđana, kao majstor. Zanimljivo, novac za njenu izgradnju su dobivali prodajom stoke u Imotskom a sav cement koji je uporabljen dovezen je na konjima iz ovoga dalmatinskoga grada. Gradnja je započeta 1954. a dovršena je iduće godine. Građena je u tvrdom kamenu (škripu), koji je trebalo iskopati i sigurno je proliveno dosta znoja i truda dok se sagradila. Voda sa sakupljala kao kišnica, koja se olucima slijevala u čatrnju, prije toga prolazeći kroz prirodni filter sačinjen od pijeska i sitnih kamenica. No barem se više nije moralo pješačiti do daleke Jurnjovače po vodu.