Tekst koji donosimo u nastavku je Marko Matić napisao kao predgovor knjizi Blage Vukadina “Priče iz Mandina Sela”, službeno predstavljenoj 14. kolovoza, kada je isti pročitao nazočnima na promociji. Idućih dana ćemo objaviti i tekst drugoga predstavlja – Marka Tokića.
***
Sjećam se jednoga dečka koji je pješačio iz Mandina Sela do današnjega Tomislavgrada, tamo negdje između 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, samo radi toga kako bi kupio Sportske novosti i detaljnije pročitao izvješće s utakmice koju je Dinamo odigrao. Taj dečko, Blago Vukadin, danas je ozbiljan čovjek s preko pola stoljeća starosti i autor je ove knjige Priče iz Mandina Sela. No prije pisanja priča, Blago je pisao i objavljivao pjesme pa čak i jedan roman (pomalo globalistički angažirana proza) pod imenom Nikola.
Blagine Priče iz Mandina Sela čitke su, pitke i informativne − priče koje će rado pročitati svaki Duvnjak jer u sebi imaju nešto što sliči irealnom, premda je realno. Književni kritičar Božidar Petrač jednom je prilikom napisao da duvanjski prozaici za svoju prozu ne trebaju izmišljati potrebnu dozu fantastike jer se ona nalazi u stvarnim događajima. Blago je to shvatio i izvrsno upotrijebio. Zbog toga ne smeta što se priče Baba Mara i Naša strina Mama u jednom dijelu poklapaju jer je riječ o čistoj, iz fantastike prepisanoj, duvanjskoj stvarnosti. Ukratko: dvoje mladih, da bi se revanširali višoj sili koja je spriječila njihov brak, potakli su svoje dvoje djece da stupe u brak kad im već roditelji nisu mogli. Međutim, i njih je rat rastavio, a Blago detaljno zapisao.
Priče iz Mandina Sela neka su vrsta kronologije, čak i nekrologije, jedne velike obitelji Joskanovića, jednoga sela, Mandina, te svega što se oko njih u prošlom i ovom stoljeću događalo. Blagina kompjutorska memorija sve je zabilježila.
Iako do kraja ne poštuje književno zadanu formu priče, autor zna dobro pričati. „Na ćaću“, rekao bi on. Najveći dio Priča iz Mandina Sela personificiran je biljkom, stablom murve kojoj je autor pripisao ljudske osobine. Dud ili murva sluša, pamti i prepričava sve što se u Joskanovićima i oko njih događa. Ni ostale priče, u kojima murva nije glavni lik, nisu ispod kvalitete Murvinih priča. Ipak, najviše mi se svidjela Blagina najdulja priča Daidžin irget.
Blago ne opisuje, prepisuje stvarnost s namjerom da nekoga izvrgne ruglu − on naprosto piše onako kako je bilo, a bilo je umorno i humorno. Nadam se da će autor u idućoj proznoj knjizi biti više književnik nego pisac. Uvjeren sam da on to može i zna. Do nove knjige, Priče iz Mandina Sela sa zadovoljstvom preporučujem svakom Mandoseljanu i Duvnjaku.
Marko Matić
