I u ovome slučaju stanovito je jezično čistunstvo potiralo distinkcije i suzivalo značenje nekih termina, europeizama, što je nerijedak postupak u normiranju termina hrvatskoga standardnog jezika. Sjećam se jedne zgode s vjeronauka dalekih šezdesetih godina prošloga stoljeća, u isusovačkoj dvorani u Palmotićevoj ulici, legendarnoj „Palmi“. Vjeronauk je držao učen i rječit pater. Neki ga student upita kojom bi se „domaćom“ riječi mogla zamijeniti „strana“ riječ kult, a pater odgovori da bi to, po njegovu mišljnju, mogla biti riječ bogoštovlje. Dakako, valja primijetiti, to bi bilo moguće u nekome kontekstu, suženu, ali, riječ kult ima kudikamo šire i nijansiranije značenje. Kako bismo, primjerice, riječ kult mogli zamijeniti riječju bogoštovlje u sintagmi kult ličnosti? Bili se riječ bogoštovlje, štovanje osobnoga Boga, mogla primijeniti u animizmu, gdje je riječ o štovanju sveobuhvatne „anime“, duše koja sve prožima? Ili u budizmu, religiji bez Boga?
Pa ipak, svaka od tih religija ili kvazireligija ima svoju vrhunsku vrijednost, ono čemu se čovjek klanja, ono što štuje, ono čemu iskazuje kult. U modernim kvazireligijama (komunizam, nacizam, fašizam, liberalizam) to je kult klase, kult rase, kult države, kult slobodnog tržišta. U animizmu to je kult „anime“, svjetske duše rasplinute u svemu, poglavito u plemenu i njegovim precima. U ranome budizmu, „religiji bez Boga“, to je povratak u nirvanu, stanje lišeno osobne posebnosti, slobode i ljubavi. U tome smislu može se govoriti i o kršćanskome kultu, izraženu u temeljnom egzistencijalnom iskustvu (osoba, sloboda i ljubav) te u simboličnim bogoštovnim očitovanjima (molitva, post, liturgija).
Dakle, u suvremenome hrvatskome standardnom jeziku ima mjesta i nazivu bogoštovlje i nazivu kult, prvome u užem smislu, drugomu u širem religiološkom smislu, kad se o kršćanstvu govori kao o religiji među religijama, deskriptivno, opisno, bez vrednosnog suda. Osim toga, svaka religija ima kult, ali svaka religija nema pojam bog /Bog (npr. rani budizam, džinizam, konfucijanizam), pa postoje teističke i ateističke religije. Stoga je latinizam kult zbog apstraktnosti i etimološke neprozirnosti prikladniji kao općereligijski termin, što potvrđuju brojne religiološke sintagme (kult biljaka, kult životinja, kult mrtvih, kult predaka, carski kult, kult čovječanstva, kult ličnosti, kultni prostor, kultna mjesta, kultni službenici, kultna molitva, kultna udruga, kultni čin, kultne geste, kultne riječi, kultni ples, kultni predmeti … ). Zbog svoje etimološke prozirnosti termin bogoštovlje prikladniji je za teističke rligije, poglavito monoteističke (židovsko bogoštovlje, kršćansko bogoštovlje, islamsko bogoštovlje). Katkad teološke distinkcije ištu da se i u govoru o tim religijama rabi naziv kult. Tako se, primjerice, u patrističkoj teologiji kaže da se u kršćanskom kultu razlikuje dulija (štovanje, čašćenje iskazano stvorenjima, anđelima, svecima, svetim predmetima) od latrije (adoracije, klanjanja), koja se iskazuje samo Bogu. U islamskoj teologiji (kelam) rabi se za bogoštovlje poseban naziv (ibada).
Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice pok. Marka Kovačevića
odabrao Ante Šarac