KOME KOJE ZVONO ZVONI? – Mandino Selo u kontekstu Bosne i Hercegovine (i Herceg-Bosne)

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Piše: Vinko Vukadin

Na današnji dan prije 27 godina je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna, a to je prigoda da se i mi na našem portalu prisjetimo i podsjetimo naše uloge u širem okviru našeg življenja. Povod je to za neku vrstu meditacije o Bosni i Hercegovini i Herceg-Bosni. Zašto sam odabrao naslov “Kome koje zvono zvoni” bit će Vam jasno kad pročitate čitavu meditaciju.

U jednom od najpoznatijih romana svjetske literature, „Kome zvono zvoni“, slavni pisac Ernest Hemingway opisuje sudbinu španjolskih boraca u španjolskom građanskom ratu koristeći kao naslov citat iz jednog drugog literarnog djela.

Na osnovno pitanje Hemingway-ovog romana, komu zvono (smrti) zvoni, je odgovoreno u izvoru inspiracije naslova. Engleski pisac John Donne (1572. – 1631.) u svojoj duhovnoj pjesmi Meditacije br. 17 daje precizan i točan odgovor:

 “No Man is an Island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; […] and therefore never send to know for whom the bell tolls; it tolls for thee.” (hrvatski: „ niti jedan jedini čovjek nije otok, nitko nije sam u sebi upotpunjen; svaki čovjek je dio kontinenta, dio kopna; […] i zato nikada ne žudi saznati komu (smrti) zvon zvoni; ono zvoni tebi.“)

Hamingwayov roman je kao skrojen po mjeri države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina, ali je odavno svojom tužnom i okrutnom stvarnošću prestala biti ono što je silom osvajačkog mača prije više od pola tisućljeća postala; područje na kojem manje više skladno žive i nekako preživljavaju različite vjerske grupacije, neki kažu i nacije.

Roman opisuje rat u kojem se ne zna tko na koga puca, tko koga mrzi, voli, protjeruje, briše, uzdiže ili bombom raznosi. U Bosni i Hercegovini se od osmanlijskog osvajanja pa do danas navodno nije znalo tko je tko, tako nam kazivahu oni koji nasuprot svih stvarnosti uspješe živjeti u šizofrenom stanju navodne ljubavi. I ta mantra se ponavlja.

U kontekstu bosanskohercegovačke (uvjetno hercegovačke) snošljivosti i nepodnošljivosti mi na pamet pade jedna angedota iz rata. Negdje 90-ih godina je u moj ured ušao jedan sarajevski profesor ne bih li mu preveo dokumente. Zid mojeg ureda je bio oblijepljen različitim zahvalnicama ratnih postrojbi, sanitetskog stožera itd. Jednom riječju, bosanskom profesoru je bilo lako pretpostaviti da je ušao u kuću nekoga koga bi oni danas bez okolišanja prozvali ustašom, no činjenica da sam mu prijevod odradio besplatno, a on je bio (tada) musliman, nije mu bilo jasno kako se postaviti u razgovoru. No, ja sam u brzom postupku prekinuo dilemu rekavši da je Bosna i Hercegovina bure baruta još od turske okupacije i da je bilo pitanje vremena kad će rat takvih razmjera izbiti. Ono što ga je posebo šokiralo je bila moja tvrdnja da je bosansko pitanje, pogotovo muslimansko, najbolje riješila NDH. No, on je procijenio da se ipak smije suprotstaviti, te mi je blaženog izraza lica, kao da sam ja rođen u Belgiji, a ne u Hercegovini, pojasnio kako oni u Sarajevu nisu stvarno znali tko je koje vjere, svi su bili isti, vjera je njima bila nebitna.

Pogledao sam u friško prevedeni rodni list njegove kćeri i priupitao ga onako naivno: „Ali profesore, kako to da se Vaša kći zove Mevludina, ako Vam je vjera nebitna?” On mi je pokušao objasniti da je to njihova muslimanska kultura, ali da su se i nasuprot različitim imenima poštivali i, kako bi se to obično javno reklo: jedni drugima čestitali. Nisu znali tko je koje nacije i vjere.

Na moj bezobrazni upit kako su onda u Sarajevu uopće znali na koga treba pucati, a da ne ubiješ „svoga“, profesor je zanijemio i oprostio se uz ljubazni naklon.

To bosansko negiranje istine mi je ostalo usječeno u sjećanje i ja ovaj primjer svako malo koristim kao prikaz pokvarenosti i ljudske slijepoće. Bosnu (i Hercegovinu) njezini najveći zagovornici rado predstavljaju kao zemlju različitosti, zemlju u kojoj živi više vjera. Notorni Sarajlije pričaju o balkanskom Jeruzalemu, mjestu u kojem sve bogomolje imaju svoje mjesto. Austrijanci drugi to prenose kao dio bosanskog načina života i ne ulaze dalje u problematiku, bosanska zbilja se pretvori u slasne ćevape, a miris loja i luka se olako zaboravi.

Bosna (i Hercegovina) je mnogo puta opisana bolje od španjolskog građanskog rata, a većina pisaca Bosnu (i Hercegovinu) opisuju kao kombinaciju romantike o suživotu i krvave drame tog prisilnog suživota. Šizofrenija i prokletost bosanskog življenja se pokazuje samo u banalnostima; od nasilnog prekrštavanja Bosne i Hercegovine u Bosnu, preko upornog traženja nepostojećeg nacionalnog identiteta pa u konačnici da činjenice da svugdje u svijetu, osim u Bosni, narodi ruše kipove i spomenike robovlasnika i osvajača, a u Bosni identitet osvajača erotskom opsjednutošću žele učiniti identitetom onih koje osmanlijski mač pokori, u roblje odvede ili ubi. 

Ta Bosna je ponekada vidljiva, ponekada zapretana ispod pepela stalne vatre nepodnošljivosti, ali ona je uvijek i odvajkada opasna za one koji imadoše nesreću da se u toj Bosni rodiše, a nisu prihvatili aktualnu vlast i moć vlastodržaca. Tako bijaše za turskog zuluma, tako je bilo za vrijeme diktature najevećeg krvoloka Tita, a tako je očito i danas kad Bosnom vladaju „novokomponovani“ muslimani, tek rođeni Bošnjaci ili jednostavno rečeno Bosanci, koji nit Bosnu poznaju nit Bosnu vole, ali od Bosne i mržnje žive.

Kako drugačije objasniti nedavne vijesti da u srcu navodno tolerantne i multikulturalne Bosne, u Bugojnu, neki ljudi pripremaju tužbe protiv lokalnog fratra radi crkvenog zvona s tornja crkve sv. Ante? Oni za sebe tvrde da su muslimani.

Ja sam imao tu sreću da u mojem selu žive ili su živjeli Hrvati katolici, Hrvati muslimani, Srbi pravoslavci i u novije vrijeme Bošnjaci muslimani. No, ja sam rođen u Mandinu Selu u Herceg-Bosni,  a ne u Bosni i Hercegovini. Možda je tu kvaka? Znam da bi mi sad većina notornih Bosanaca pokušala dokazati da sam ja rođen u Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini i u Bosni. No mene ne zbunjuje niti pokolebava njihova napadnost. Ja sam sretan kad kažem da sam po njihovom „nakrivo nasađen“ i da je velika razlika između naše ideje Herceg-Bosne i njihovog projekta Bosne.

Razlika počinje već samim osjećajem sreće i nesretne stvarnosti. Sreća katolika s područja Herceg-Bosne nije usporediva s nesrećom na području Bosne obitavajućeg Bošnjaka.

Zašto smo mi sretni, a oni žive u strahu?
Da bismo pojmili našu sreću i njihovu nesreću moramo meditacijom i molitvom uroniti u samu bit postojanja na ovim prostorima.

Ovih dana slavimo obljetnicu osnivanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne i s ponosom smo u Večernjem čitali razgovor s negdašnjim ministrom vlade u toj Hrvatskoj Republici, muslimanom, Bošnjakom, Zulfom Robovićem u kojem on s ponosom istječe upravo tu toleranciju i poštivanje u najgorim vremenima rata. Svaki Hrvat katolik i svaki musliman Bošnjak bi trebao pročitati ovaj razgovor pun iskrenog poštivanja isto tako iskrenog muslimana i vjerojatno samosvjesnog Bošnjaka Robovića, kojemu je Bosna i Hercegovina država, a Herceg-Bosna mu je bila primjer suživota i brige za svakoga. Tu je već prva razlika: mi ponosni, oni bijesni.

Naš sreća se temelji na onome što smo mi naučili i održavali stoljećima, ljubavi prema svakom čovjeku, prema neprijatelju, čak i kad ti je susjed. Naravno da te sreće nisu bili svi. Neki katolici su, kao i pravoslavci ili muslimani, umjesto poštivanja drugoga radije odabrali mržnju, nesnošljivost i prijezir koji svako malo mogu završiti u oružanom sukobu. Mi smo naučili za takve među nama se moliti, da im Bog bude milostiv. A molitva za oprost i opraštanje čine slobodnim, sretnim.

Njihova sudbina i navada je mržnja, a ne opraštanje i ljubav. A nesreća mržnje i isključivosti je na poseban način zaposjela područje srednje Bosne, ono produčje na kojemu su Hrvati katolici stoljećima svoji na svojemu, ono područje koje su Osmanlije pokorili mačem, ali ga nikada nisu osvojili duhom, pa svako malo imaju potrebu isukati mač, umjesto suživota živjeti isključivost i mržnju, a sve to začiniti površnom i lažnom ljubavlju za Bosnu kao navodno njihovu državu.

Na stranu što svi povijesni dokazi pokazuju da ispod svake gradine u Bosni čeka neki križ, da ni s četiri minareta stara kula u Travniku ne će postati izvorno džamija, da niti najvećim precrtavanjem bosanski kraljevi i njihovo kraljevstvo ne će postati ono isto što su današnji Bošnjaci, ne će postati muslimani nego će vječno ostati ono što su bili: katolici.

Ostavimo to nekoj drugoj raspravi i vratimo se nelogici mržnje koju u Bugojnu smeta katoličko zvono, onakvo isto kao i ona zvona koja su na molitvu pozivala sve bosanske kraljeve na koje se ti isti, navodni muslimani, Bošnjaci pozivaju kad nam žele dokazati da su oni sljedbenici sporadično spomenutih dobrih Bošnjana i njihove države Bosne.

Zar nije zanimljiv paradoks i smijurija kojoj mržnja izvrgava te i takve zagovornike Bosne i Hercegovine? Zar nije tragikomično da se bugojanski veziri bošnjaštva istječu time što bi zabranili zvonjavu zvona s tornja crkve Sv. Ante?

No, taj paradoks je pokazatelj dubokog psihičkog oboljenja, ne samo dotičnih pojedinaca, nego čitave službene bošnjačke politike. Oni bi gradili državu na osnovu dokrpane bošnjačke državnosti i na temelju mržnje i isključivosti. Iako nisam musliman, duboko sam uvjeren da je ovakva mržnja i nesnošljivost naspram katolika Hrvata svakom muslimanu vjerniku odurna.  

Pristup Bosni kao isključivo islamski uređenoj državi je posmrtno zvono toj i takvoj Bosni, a neprihvaćanje drugoga i drugačijega je smrtna osuda vlastite domovine i ponovno zazivanje rata.  Umjesto da se diče sposobnošću suživota i poštivanja, bosanski Bošnjaci, vjerojatno “novokomponovani” muslimani, metodama osvajača žele spaliti sve ono što ih podsjeća da su oni u toj zemlji i dan danas stranci, osvajači, da mogu ostati neko vrijeme, ali da će ih vječno proganjati strah koji svojom molitvom u njima izaziva zadnja bosanska kraljica, katolička svetica Katarina.

Kao da ih je strah da će porušene crkve opet niknuti, da će rastaljena zvona opet zazvoniti. Oni očito ni više od pola tisućljeća nakon krvavog osmanlijskog pohoda nisu shvatili da je ova zemlja osuđena na suživot i da joj je to jedini način opstanka. Oni su prihvatili logiku klanjanja vlastitim osvajačima, a tko se klanja robovlasniku ostaje rob, tko časti osvajača ostaje sluga, tko prisvaja tuđe on je lopov, tko svoju povijest temelji na rupama koje ne može zakrpiti, a ne na činjenicama koje su očite, taj je na propast osuđen, čak i kad ne zna da njemu smrti zvono zvoni.

Oni bi zabranili zvonjavu crkvenih zvona, kao nekada Osmanlije, osvajači čiju vjeru i identitet oni uporno prihvaćaju, ali nikako da ju i posvoje. Oni nameću isključivost kao budućnost Bosne (I Hercegovine). Mržnja, nesnošljivost, strah. U ime koga i čega?

U ime Bosne – teško, jer Bosna jeste mješavina, silom ili evolucijom izmiješana do nerazdvojivosti.

U ime Allaha – ne vjerujem. Boga od šejtana razlikuje ljubav. Šejtan sije mržnju, Bog širi ljubav, pa kako god da ga zovemo.

U ime bošnjačke budućnosti – nikako. Mržnja i nesnošljivost uništava budućnost onih koji mrze čak  više od budućnosti onih koje se progoni i mrzi.

Oni mrze u svoje ime i za svoj račun. To su isti oni koji su se zakleli Titi, isti oni koji su poubijali i protjerali bugojanske Hrvate, pa sada svaku noć sanjaju njihov povratak, svaki zvon crkvenog zvona ih podsjeća na krike i plač onih koje oni i njihovi ministri poubijaše.

No, zar povijest Bosne nije u zemlju zatrpani, ali ne i zakopani, krik nedužnih?

Oni tu povijest ne poznaju jer nije njihova, onu ju pokušavaju prisvojiti, ali ju nikada ne će usvojiti. Da bi ju usvojili oni bi morali prihvatiti ono što zbližava, povezuje, prebrođuje i pobjeđuje, a to je ljubav i opraštanje.

Posljednja bosanska kraljica, Sv. Katarina, je usrdno molila za povratak Bosne u krilo Svete Rimokatoličke Crkve. Ona je tu svoju Bosnu volila više nego išta, ali manje nego što je bila odana svojoj vjeri i i Katoličkoj Crkvi. Upravo molitva naše svetice i zadnje bosanske kraljice

Mi Hrvati katolici Herceg-Bosne smo za razliku od muslimana ostali u istoj vjeri zadnje bosanske kraljice, te s ponosom možemo reći da smo jedini autentični stražari i vatra na ognjištu te velike kraljice. Mi uporno živimo njezinu ljubav prema svojoj zemlji, nismo ju nikada prepustili. Mi smo, možda nesvjesno, ostali Katarinini stražari. Nije lako biti stražarom, ali smo svjesni da u čuvanju svoje zemlje I čekanju na njezino obraćenje ne smijemo prihvatiti metode naših mrzitelja i osvajača, metodu mržnje.

Iako je snošljivost i poštivanje teško breme, ipak je ono lakše za nositi od naprtnjače ispunjene mržnom. Mnogi će nas proglasiti ludima i izdajnicima, pogotovu oni kojima najviše pomažeš, ali im svojim životom stalno držiš zrcalo ispred nosa. No, budućnost naša i njihova nije mržnja nego ljubav.

Da je takav suživot moguć pokazuje primjer našeg sela, Mandina Sela.

Mi u Mandinu Selu znamo i možemo posvjedočiti da je suživot i poštivanje moguće, da donosi boljitak svima i da je dugoročno jedini put kvalitetnijeg života svih ljudi.

Mandino Selo je pravi primjer izmiješanosti, neka vrsta Bosne i Hercegovine u malom. Tri naroda, tri vjere, a sve to na skučenom prostoru.

Da je Mandino Selo u Bugojnu možda bismo se mi s našim susjedima muslimanima susretali na sudskim raspravama, ali mi smo u Herceg-Bosni pa se susrećemo na livadi, na brdu, na pašnjacima,  nekom kafiću, a najčešće na nečijem sprovodu, na koji dolaze ljudi bez obzira na vjeru i naciju.

Iako je i naše selo proživjelo ratne nevolje i doživjelo pokušaje okupacije, razdora i nemira, ipak smo naučili živjeti zajedno, ne jedni pored drugih nego jedni s drugima. U Mandinu Selu još od davnih vremena žive katolici, muslimani i pravoslavci. Dva rata su učinila svoje, ali ni dva rata nisu dovela do toga da itko ozbiljan u našem selu učini ono što bi se protivilo osnovnoj postavci suživota, poštivanju drugoga, drugačijeg i njegovih običaja.

Većina Mandoseljana je u zadnjem ratu sudjelovala u stvaranju slobode, jedan naš suseljanin, Dragan Šumanović, je poginuo kao zadnja žrtva Domovinskog rata. Pojedinačnim činom usred rata je srušena pravoslavna crkva na Mandinoj gradini, ali danas svi Mandoseljani, bez iznimke, s ponosom mogu istaknuti da se u Mandinu Selu u okrugu od dva kilometra nalaze katolička crkva, muslimanska džamija i pravoslavna crkva.

Katolička kapelica, danas s novim zvonom, je od davnina bila vidljivi znak Rimokatoličke Crkve kojoj je pripadala zadnja bosanska kraljica Katarina. Muslimanska bogomolja, iako tek nedavno izgrađena je vidljivi znak vjere naših susjeda muslimana, a pravoslavna, u ratu razorena, crkva se upravo obnavlja i uskoro će u njoj biti proslavljena pravoslavna liturgija.

Sve to bi bilo “banalno” da u stvaranju ove stvarnosti nema i onoga što bi bilo prepuručljivo za čitavu Bosnu i Hercegovinu, da nema međusobnog pomaganja i uvažavanja. Posebnost mandoseljskog primjera jest činjenica da je križ za grobnu kapelicu darovao duvanjski muslimanski kamenoklesar iz Jablanice, da su se svi katolici potrrudili pomoći susjedima muslimanima u financiranju džamije, a da bez pomoći katoličkog i muslimanskog življa raseljeni pravoslavci bi teško obnovili pravoslavnu crkvu na Mandinoj gradini.

Na početku ove hercegbosanske meditacije postavih pitanje: komu koje zvono zvoni?

Ono zvoni onima koji pitaju.

U Bugojnu očito smrtno zvono zvoni ideji Bosne i Hercegovine, a u Mandinu Selu dokazano zvoni radosno zvono budućnosti Herceg-Bosne.

Razlika je malena, ali bitna. U Mandinu Selu zvono poziva na molitvu i slavlje, a u Bugojnu konop smrtnog zvona potežu oni koji se zaklinju u Bosnu i bošnjaštvo.

To je razlika između ideje Herceg-Bosne i  ideje građanske Bosne.

Nama u Herceg-Bosni ne smeta ničiji oltar, ničije zvono i ničiji poziv na molitvu, a onima koji Bosnu još uvijek smatraju plijenom smeta zvono koje ih podsjeća da su oni osvajači ili osvajački slugani, a nikako da su iskonski dio onoga što Bosna i Hercegovina jeste.

Mi u Herceg-Bosni gradimo kuću temeljenu na ljubavi, oni bi svoju građansko bošnjačku Bosnu gradili na maču i mržnji.

Možda je vrijeme da i mi katolici Hrvati, pa makar i samo na godišnjicu proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne, napravimo pomak i učinimo sve da duh Herceg-Bosne preplavi duše i stvarnost ljudi u Bosni i Hercegovini.

Neka nam svima zazvoni zvono slavlja i neka se čuje poziv bosanskih imama na ljubav, a ne na mržnju.

Sretna Vam obljetnica proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne i neka nas sve prati sigurnost da nas Bog nije napustio.