Štioci moji, posebno vi koji imate vlastiti automobil, poslušajte, opisat ću vam, šta sve čovik može doživit i preživit, u samo jednom danu, prilikom produžetka registracije auta u Zagrebu. Ime je brime, pa, opisujući nedavni svoj slučaj, imena osoba s kojima sam se taj dan sreo, neću minjati.
Ivana iz Osiguranja me je, misec dana prije isteka osiguranja, svojim porukama počela maltretirati, jer da mi uskoro ističe osiguranje; a kad me je i mobitelom nazvala da mi to kaže, reko sam joj: Gospođo, ja imam godina, ali znam kad mi ističe osiguranje automobila, nisam malovun, nemojte me više podsjećati. Nasrtljiva Ivana se je bojala da ne promjenim Osiguranje jer je njeno Osiguranje, poskupilo za samo 30%. Kako i ne bi kad je tih dana nesritni predsjednik Sabora, koji nije državni, javno, prid kamerama, reko da Vlada u Rvata ne može utjecati na cjene, pojeftinjenje ili poskupljenje ičega. Kad sam upito Ivanu, zašto su toliko odjednom poskupili, rekla mi je da su poskupili i djelovi za auta. Kad mi je tako odgovorila, reko sam joj , onda briši posebno osiguranje stakala na autu jer su ona sastavni dio auta. Usput sam joj još prigovorio da su oni, osiguravajuća društva automobila, ogranak SUP-a, MUP-a, kako se danas kaže, čim ja ne mogu na Tehničkom produžiti registraciju auta dok ne donesem dokaz, policu osiguranja, da sam osiguro auto. Ivana se složila s mojom tvrdnjom.
Kad sam prešo s drugu stranu ograde od Ivanina Osiguranja, do Tehničkog pregleda automobila, moje auto je u svoje ruke uzeo majstor Rade i ustanovio da skoro novo auto ima manu – zadnja liva ručna ne koči kao zadnja desna. „Ne smijete ostavljati auto u brijegu ručnom zakočeno, nešto vam je, izgleda, puklo“. Reko sam mu: ja zadnjih tjedan dana svaki dan to radim, nije mi jasna vaša primjedba. Bio je neumoljiv, a onda je reko: „Ja znam jednog majstora, tu blizu, ako hoćete, on će vam to popraviti“. Kategorički sam odbio njegov prijedlog jer sam posumnjao da je „kvar“ na mom automobilu njihova dogovorena igra.
Otišo sam kući i nasumice počeo zvati Servis svog auta na istočnoj strani Zagreba jer mi je sutradan isticalo osiguranje. Tek nakon devetog poziva javio mi je se neki David. Kasnije sam vidio da izgleda kao da je u Judeji rađen. Reko mi je: “Možete doći danas u 13,30, jer je jedan čovjek odusto, imate sreće“. Dolazim malo ranije, Davida nigdje. „Izišo“, reče službenica u prolazu. Prolazim kroz rastvorenu radinicu i saznadoh da imenjaka mi Bešlića nema pored auta koje popravlja. Njemu sam, prije pola godine, kad sam bio na redovitom servisu, reko da ću zahtjevati da samo on popravlja moje auto. Kucam na vrata vižlastog Simona, kojeg sam također prije pola godine upozno, i pitam di su David i Bešlić. A on mi odgovori: „Mogu li ja pomoći“. Prepustio sam mu se i upozorio ga da mi auto ne opravljaju ona dva nesvrstana. Reko mi je da su Indijci, da nisu neuki i da su katolici. Ubrzo su upravo njih dva , uz povremeni nadzor majstora Barlovića, podigli moje auto i počeli skidati kotače s njega. Primako sam se bliže da bolje vidim kako to rade ta dva prljava, neobrijana i neošišana stranca. Za jednog mi je se učinilo da nešto i zna iz struke, a drugi je samo krpom briso po susjednom automobilu i pogledao vidi li ga iko. Moje auto je bilo brzo spušteno s dizalice (piše na računu da su samo pročistili pakne), ali kad sam vidio kako Indijci pritežu kotače, pomislio sam da će popucati šarafi na kotačima ili moje srce. Nakon drugog podizanja i skidanja auta s dizalice, valjci su pokazali da je „kvar“ otklonjen. Iako mi je Simon reko da će rad majstora biti besplatan, ako se ne ugrađuju novi djelovi, moro sam mu platiti 30 eura, premda je auto još uvik pod sedmogodišnjom garancijom.
Dok sam ja ulazio i izlazio iz službenih prostorija Servisa, primjetio sam kako je mlađa gospođa uzrujano šetala ispred Servisa, a kad sam ušo u svoje „popravljeno“ auto, prišla mi je i upitala idem li prema Novom Zagrebu, ili da je povezem barem do tramvaja. „Ne mogu čekati još tri sata da se auto popravi.“ Žuri vam se, reko sam. „Da, moram djete podići iz vrtića a muž će doći po auto. Imam još jedno koje će najesen u školu, ono je samo u stanu“. Ja idem prema Jankomiru, gospođo, ali kad je takva situacija dovešću vas – „Ako možete do Dugava“ – do vaših Dugava. „To mi je sasvim dovoljno; od srca vam hvala“. U znak zahvalnosti, rodite još jedno djete, reko sam joj dok je izlazila iz auta. Nasmješila se. „Vidjet ćemo šta će Bog dati“, rekla je dok je gledala u sliku međugorske Gospe, naljepnicu ispred suvozačeva sjedala. Sličila mi je jednoj ženi iz mog rodnog mista, kao da je dvojnica.
U Servisu su mi rekli da na Tehničkom pokažem samo njihov papir, pa neću morati opet u red. Međutim, Rade, kojeg zovu i Ivan, mi je samo reko : „U red“ i nesto; a htio sam ga upitati da mi pokaže šta je to na mom autu puklo. Odjednom se, nakon dužeg čekanja, pojavio jedan visok, na prvi pogled smiren i odmjeren čovik, i upito me samo: „Je li ovo vaše auto?“ Prešo je prednjim i zadnjim kotačima priko valjaka, sam otvorio haubu i prekontrolirao kočiono ulje, te reko odmjereno: „Sve je uredu, sredite papire, platite što treba i vozite kud ste naumili“.
Čekajući na klupici da me službenica pozove na „završni obračun“ oko produžetka registracije, razmišljo sam o različitom ponašanju ove dvojice ljudi na Tehničkom za pregled vozila. Onaj koji me odbio zbog „kvara“ izgledo je kao da ga je .….. u trku izbacila, a onaj drugi kao jablan koji se pri vrhu njiše samo kad jači vitar puše.
Čim sam dobio papire, zapisnik s Tehničkog, prije ulaska u auto, pogledo sam kako je ime i prezime tom kršnom i kulturnom čoviku. Šokiro sam se kad sam vidio potpis K r i s t i j a n S t e p i n a c . Hvala ti, zavapio sam, sveti Stepinče, čiju sličicu imam u autu otkad sam ga prije godinu dana kupio. Ovaj tvoj prezimenjak mi je danas jedini melem na ranu. Još više ću te moliti, Božji miljeniče, za zaštitu kod svemogućega Boga.
Zagreb, 25. kolovoza 2023. B a r i š a
Foto: Ilustracija