U upitnim rečenicama iz naslova sadržana su dva problema. Pripadaju li obje rečenice hrvatskome standardnom jeziku, a samo se razlikuju po stilskoj obilježenosti, ili pak prva pripada srpskomu stndardnom jeziku, dok je hrvatski pravilna samo druga rečenica u inverziji. Prvi stav zastupaju gotovo sve hrvatske gramatike i rječnici posljednjih stotinjak godina, dok je drugo gledište sadržano u Brodnjakovu „Rječniku razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika (Zagreb, 1992.). Tko je dakle u pravu?
Prema Jezičnom savjetniku s gramatikom (Zagreb, 1971.), upitno da li ima dva značenja: 1) upitni veznik ; 2. upitna čestica. Razmotrimo najprije prvi slučaj kad je riječ o upitnom vezniku kojim počinje zavisna upitna rečnica: Ne znam da li da čekamo ili da krenemo. U navedenoj rečenici ne može se upitni veznik (da li) u hrvatskome standardnom jeziku zamijeniti upitnim veznikom za sva lica i vremena (je li), jer se ta veza može upotrebljavati samo kao 3. lice jednine perfekta: Je li došao? Je li ga vidjela? (Nepravilno je dakle reći: Je li dolazi? Je li ga vidi? Pravilno je samo: Da li dolazi?, Dolazi li?, Da li ga vidi? Vidi li ga?) Potvrdu za to nalazimo i u pjesničkom stilu:“ Ali ja ne znam da li da je (ljubav) želim ili ne želim“ (Povratak D. Cesarića). U stručnome stilu, filozofskomu, također: “Ali mi još možemo i u najopćenitijem pojmu bitka uočiti dvoje: što jest i da li jest …“(S. Zimmerman).
A sada razmotrimo upitnu česticu da li na početku nezavisnih pitanja. Ona se, prema Matičinu Jezičnom savjetniku, tako upotrebljava „od starine“. U rečenici: Da li ćeš doći?, ta se upitna čestica ne može u standardnom jeziku zamijeniti česticom je li (Je li ćeš doći?), već samo drugim glagolom (Hoćeš li doći?). Bez obzira kako shvatili ono „od starine“, upitnu česticu da li upotrebljavaju mnogi hrvatski književnici posljednjih stotinjak godina (V. Novak, M.C. Nehajev, M.Krleža, G. Krklec, R. Marinković …). To što se upitna čestica da li može često zamijeniti, u „njegovanijem stilu“, česticom je li (Da li ti je to sin?/ Je li ti to sin), ne mijenja ništa na stvari, već samo ukazuje na moguću stilističku zamjenu.
Iz (još) neobjavljene knjige „Jezične nedoumice i stranputice“ pok. Marka Kovačevića
odabrao Ante Šarac