Godine gospodnje 85., nakon što je završio srednju uzaludnu, došlo je vrijeme da mali Marijan krene u vojsku. Kupio sam mu novi češalj, objasnio mu kako se čiste cipele, što da piše curi iz Prisoja i kako da je najbrže zaboravi, pa spremio brata na put.
Odveli smo ga mater i ja na autobus, rekli kondukteru dokle će putovati i zamolili ljubaznog čovjeka da mu kupi porciju ćevapa u Banja Luci. Sve je dobro prošlo: Marinko je stigao do cilja, završio obuku i položio vozačku. Od dragosti je pao i slomio ruku.
Kasnije je lomio sve koštane dijelove tijela, one druge je u to doba slabo koristio, inače ništa na njemu ne bi ostalo čitavo, a njegova krhkost bila je jedan od razloga da pisma iz Prisoja nisu stizala do cilja, kao u onom romanu „Marinku nema tko da piše“.
Sliku vojnika Marinka s rukom u gipsu i kolegom iz Bosne ispod pazuha poslao nam je Kalčić, isto kao i sliku vojnika Tome na dvije noge, koju smo prezentirali prije nekoliko mjeseci – kad ih je Bog dragi takve stvorio kud ih morao spojiti? I zašto ih je skupa u vojsku poslao?
Zahvaljujući vojničićima poput Marinka i Tome i država koju su oni branili uskoro je propala. Dok sam ja nosio pušku i čuvao granice nitko nije ni pomišljao na takvo što, no druga su to vremena bila – niti smo ruke lomili, niti smo na straži spavali. To je međutim neka druga priča.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Kalčić