Pere Šarac (Mirkin) bi – pod uvjetom da nam cijelu svoju zbirku stavi na raspolaganje – mogao postati jedan od znamenitijih kroničara lipog Mandina Sela, budući da se na njegovim fotografijma može jasno prepoznati odrastanje našeg malog mista.
Priložena slika snimljena je sredinom sedamdesetih godina – u svakom slučaju nakon dolaska struje jer se vide bandere i žice – s pozicije na gredi u visini Rašićušine kuće. Za pretpostaviti je da se Pere nije uspinjao direktno, da ne zguli kožu na novim cipelama, nego je išao okolo kole, možda i uz Ivića klanac, da bi dospio do mjesta s kojeg se prepoznaje veliki dio sela.
Na gredi je jako malo žbunja, vjerojatno je bilo rano proljeće – a na jednom stablu će pozorni i oštrovidni promatarači prepoznati bijele pupove, i složiti se sa mnom da magla po polju isključuje ljeto ili zimu.
U podnožju se vide Šumanovića, pa Šarčeve kuće od kojih se posebno primjećuje Ikanovića bunar i krov na četri vode. Putovanje kroz povijest ide dalje preko Ivekovih, Seserovih, Antinih i Dominih dvora, a posljednja zgrada koju zahvaljujući dioptriji jasno razlučujem je nova Bajina kuća, još bez fasade i prozora na otvorima. Bajić je se u to vrijeme skitao po Podgaju, Baja je pravio njemačke auto-ceste da bi zaradio za namještaj, a Gabruša je bila kod Kovačuše na kavi i nagovarala je da i oni počnu kopati nove temelje.
Tako je malo kasnije i bilo.
Blago Vukadin