IZ ARHIVE: Duvanjske bauštele

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Početkom šezdesetih godina dodijalo je Nijemcima raditi na gradilištima, ali su se dosjetili da u Duvnu ima jakih momaka, premalo posla i previše potreba pa su otvorili granice, podijelili radne dozvole i uštedjeli solidno na satnici budući da prvi „gastarbajteri“ nisu glasno pitali za svoja prava nego su šuteći radili od jutra do večeri, uglavnom u akordu, spavali po vagonima, jeli mesne nareske i svaku teško zarađenu marku triput prevrtali prije nego bi je potrošili.

Nakupilo se je tako puno sati, žuljeva i maltera po dlanovima, nogama i leđima Duvnjaka, kao na ovoj slici prilikom izlijevanja stropne ploče na jednoj povelikoj zgradi. Mnogi bivši seljaci postali su tako kvalificirani građevinski radnici, naučili su kako se pravi armirani beton, koliko željeza treba da kuća bude stabilna i koliko vreća cementa je neophodno za novi obiteljski dom u rodnom selu.  

Kad bi stigli na „urlap“ ili zasluženi odmor u rodno Duvno nije bilo izležavanja i ljenčarenja, a moto je glasio:

„Pomiluj na brzinu ženu, pripoznaj vlastitu dicu, podili poklone svim ukućanima i nakon nekoliko sati pauze kopaj temelje na podvornici i kupuj od ušteđevine građevinski materijal da obitelji bude lipše i šire i da dica kad odrastu ne moraju rintati po njemačkim selima i gradovima, nego da završe škole i postanu dokturi, advokati, učitelji i inženjeri.“

U nošenju šalunga, posluživanju mješalica i guranju šupkara prošlo je tako puno radnih vjekova do penzije, veliki broj bauštelaca je odmah po povratku u vlastite dvore obolio i preselio se na vječna gradilišta, a ni njihovoj djeci nije se baš ostvarilo ono što su im očevi nesebično planirali i željeli, pa se zadnjih godina i nova generacija sprema za nove bauštele i nove ploče, nošena starim željama i skromnošću izraženoj u rečenici:

„Glavno da obitelji bude dobro, a leđa ako malo bole, proći će.“

Ova slika duvanjskih gastrabajtera koji izlijevaju ploču i nose materijal iz zbirke je Ivana Joskanovića, a na njoj je vjerojatno njegov ćaća Mijo, koji je među prvima krenuo iz Mandina Sela više opisanim stazama u potražnji za poslom i zaradom.  

Blago Vukadin