Dobro je imati susjede, prijatelje, rodbinu, kumove, radne kolege i druge ljude koji nas prate na našem životnom putu, ali imati brata je još bolje.
Bratu se ništa ne može sakriti – on zna što volimo, čega se plašimo i jesmo li stvarno onakvi kakvi se prezentiramo u novom odijelu ili u poderanim krpama. Brat zna kad si ljut, a kad dobre volje, njemu možeš reći gdje te žulja cipela ili da te ostavi na miru, a brat se neće naljutiti jer je on velikim dijelom isti kao ti.
Ako još potrefi da su braća iz iste generacije, te da ih slične faze prate u svakodnevnom životu, onda čovjek može zahvaliti Bogu i roditeljima da ima nekoga tko je uvijek na njegovoj strani . Bez obzira na to što se dogodi ili ne dogodi, vlastitog brata se u javnosti ne hvali pretjerano jer bi to bila samohvala, ali i kad mu krene loše onda se o problemima ne priča sa selom, nego s njim.
Na ovoj slici nastaloj početkom šezdesetih godina negdje u Njemačkoj su dva najmlađa Joskanovića brata, Mirko-Mice, naš jedini živi strikan koji se poput posljednjeg Mohikanca ne da vremenu ni godinama, i pokojni Mijo, uhvaćeni kamerom dok se nečemu slatko smiju.
Može biti da se sjećaju kako su prevarili Kalču, Stipu ili Ćokana – nema naime ništa slađe nego nasamariti starijeg brata – ili se raduju skorom odlasku u Duvno i svojim obiteljima.
Svi mi koji imamo brata ili čak nekoliko njih, možemo gornje navode uglavnom potvrditi, pa tako i ja, iako je prilikom dodjele moje braće Bog štedio na ljepoti i drugom lukzusu. No, kako se ono kaže: „Šta ja mogu, moji su.“
Tekst: Blago Vukadin Ćokanov
Foto: Ivan Vukadin Mijin