Danas se navršila prva obljetnica smrti pok. Zdravka Šarca (1962.-2014.) iz Mandina Sela.
Ovom tužnom prigodom u nastavku donosimo oproštajni govor njegova strica Ante koji je na dan sahrane (15. svibnja 2014. godine) izrekao nad otvorenim Zdravkovim ovozemaljskim počivalištem.
Neka mu je laka mandoseljska gruda u kojoj počiva zajedno sa svojim roditeljima, majkom Marom i ocem Božom, i bratom, pok. dr. Ivanom Šarcem.
Počivali u miru Božjem!
Dragi moj bratiću, moj Zdravko,
i nisam se i jesam nadao. Nisam, zato što dosta znam o toj i takvoj bolesti od koje si obolio. Jesam, zato što u čovjeku vazda tinja neka nada, bila ona utemeljena ili ne bila. Zato se i kaže, da nada umire posljednja. Ti si upravo s ovom posljednjom nadom otišao. Ali, mi nemamo pravo pitati dragoga Boga zašto? Održavši u ono vrijeme slovo Farizejima Isus je izrekao ono čuveno: „Ne pitajte zašto, nego s kojom svrhom?“ U Njegovim se riječima dalo naslutiti da upravo one koji su bolesni Bog posebno voli. Stoga je i mnoge ozdravio, Lazara i uskrsnuo! Ali, dao je do znanja da nije došao na zemlju da stalno liječi bolesne, da stalno čini čuda na zahtjev puka. Njegovo poslanje imalo je pravi smisao u tome da dade svoj život za sve nas, da otkupi sve naše grijehe. Na tom tragu, trebamo razmišljati i ne trebamo nikakva pitanja postavljati, samo imajmo povjerenja u Boga, Njegov plan. Plan koji tkaje najfinijom pređom, makar nam se sada činilo da je taj plan satkan od najtvrđega sukna, koje nas opterećuje, grebe i guši. Napokon, imajmo povjerenja i dovoljno vjere da ovaj odlazak jednostavno nije nepovratan, da je ova smrt zapravo novo rađanje. Znam i osjećam da nam je teško, posebno njegovoj supruzi, sestri, djeci! To teže, što nam je onaj svijet iza nepoznat. Ovdje, koliko god bilo teško, nama zemljanima je na neki način ovo blisko. Ovo je izvanjski ljudski gubitak koji nam je donio neizmjernu patnju, neizmjernu tugu. No, patnju treba postepeno prebroditi i to uvjerenjem i povjerenjem u Boga da je sada Zdravku dobro, da ga više ne boli, da se oslobodio tjelesnih patnji. I da nije otišao nepovratno!
Dragi Zdravko, prije bolesti bio si pun života, odrastao čovjek s dječjim očima i srcem, pun volje za šalu, spreman svakome pomoći kome je bila potrebna tvoja pomoć. Bio si sportski raspoložen, zvao si da cijeli dan šetamo po planini, poljem, na Buško blato da lovimo ribu, jednostavno si volio prirodu, a, čini mi se, i priroda tebe. Kod kuće si bio borben u šahu, stolnom tenisu, volio si svoje pse čuvare, uzgajao si u vrtu čak i grožđe, bio ponosan da nudiš to voće koje po svim zakonima prirode ne uspjeva u našemu kraju. Bio si što se kaže prava ljudina. A, bio si i uspješan u poslu, koliko sam mogao zaključiti. A mogao sam vidjeti da si sve ispite ispolagao, i one koji ti trenutno nisu bili potrebni za posao koji si obavljao, kao npr. pravosudni, za javnog bilježnika i dr. Nekako, kao da si se utrkivao s vremenom. Bog je htio drukčije. Poštujmo Njegovu volju.
Zdravko, živjet ćeš i dalje u svojoj djeci, supruzi, sestri i ostaloj bližoj rodbini, a i onima koji su te poznavali. S tobom je umro i jedan naš dio, a tvoj veliki dio i dalje će živjeti s nama. Uostalom, kao kršćani vjerujemo i da nisi umro. Vjerojatno si otišao, preko reda, da nama koji smo više grješni pripraviš puteve. Stoga ti kažem: doviđenja u vječnosti!
Strikan Ante