Poznajemo se cijeli život. A kako i ne bi, iz istog smo sela, generacijski bliski (rođeni u godini dana razlike), povezuje nas isto i prezime i isti geni. Odrastali smo zajedno, pohađali istu osnovnu školu.
Kako obično bude, životne prilike vas razdvoje.
Za razliku od nas većine, zbog prerane očeve smrti, morao si puno brže rasti i odrastati. Iz osnovne škole. I boriti se kroz život, zajedno s majkom, starijom sestrom i bratom. Dok smo se mi ostali školovali, već si počeo raditi.
Unatoč svemu, uvijek si bio isti: pozitivac, s blagim osmjehom na usnama, tih, s ne puno riječi ali uvijek nekako drag i blizak svima.
“Najljepše cvijeće kad Vječnost bira, zemlja ga brani, no mora ga dati.” 7. rujna 2024. Vječnost je izabrala cvijeće. Tebe. Baš kao i 1999. Slavka (ovaj tekst stoji uklesan na ploči, na mjestu na kojemu je prije 25 godina poginuo naš zajednički prijatelj Slavko Majić).
Plakali smo zajedno toga lipnja 1999. za Slavkom.
Plakali smo zajedno i četiri godine ranije za pok. Draganom Šumanovićem.
Godine 2008. ponovno su potekle naše suze za još jednim mladim životom, pok. Ilom Rezom.
Nedavno je Bog pozvao k sebi i našega pok. Antu Baćka.
Sve cvijet do cvijeta, za Vječnost.
Kad tuga malo nestane i suze nakratko povuku s obraza, sinoć stiže vijest koja nas je sve pokosila: Umro je naš Joški! Budući sam je primio kasno, nisam mogao vjerovati u njenu istinitost, pa sam je, iako je bila kratka, provjeravao i detaljno čitao nekoliko puta. Jutros sam se probudio i pomislio da je sve ružan san. Na žalost, nije bio!
Nismo se sreli ni vidjeli od 3. siječnja ove godine, od susreta na Blidinju. Tvoja je inicijativa bila da se, kao i prije korone ponovno nađemo i sastanemo na Božić. Svi smo se bili složili. Toga sam se baš nedavno, prije dva, tri dana prisjetio. Pomislio sam kako će brzo Božić i kako ćemo se ponovno naći u istom društvo, razbacani od Tomislavgrada, preko Zagreba pa sve do Muenchena i Koelna: nas dvojica, kum Josip, Trpić, Gago, dvojica Ivica…
Jučer se sve urušilo i promijenilo. Često zaboravljamo kako čovjek snuje a Bog određuje. Samo On zna zašto je to ovako.
No nama ostaje ljudski patiti i plakati za onim koga smo voljeli, baš onako kako smo plakali i patili za Draganom, Slavkom, Ilom, Antom…i svima ostalima, nama dragim i srcu bliskim, našim cvjetovima za Vječnost. I moliti.
Dragi naš Jozo, počivaj u miru Božjem, a On koji svime upravlja, našim životima i smrti, neka tvojoj obitelji podari snage za dalje.
Iskrena sućut obitelji, Lijlji i tvojim sokolovima Mihaelu i Marku, majci Mari, sestri Ružici i bratu Ivanu, i svima ostalima koji su te poznavali i voljeli. Takvih (nas) je puno.
Ivica Šarac