DR. IVAN ŠARAC – Darovan roditeljima ali i svom narodu!
Dr. Ivan Šarac rođen je u Mandinu Selu, općina Tomislavgrad, 2. siječnja 1961. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, osmogodišnju u Kongori, a gimnaziju u Tomislavgradu. Bio je nenametljiv, vrijedan, odlučan i uvijek odličan učenik. Daljnje školovanje nastavio je i završio na medicinskom fakultetu u Splitu 1986. godine. Stažirao je u Domu zdravlja Tomislavgrad (tadašnje Duvno), gdje je zasnovao i prvi radni odnos 1987. godine. Na prvim demokratskim izborima u BiH 1990. godine izabran je za izaslanika (zastupnika) u Skupštini BiH u tzv. Dom građana. U HZ HB obnašao je dužnost ministra zdravstva. Nakon rata završio je specijalizaciju i poslijediplomski studij iz Javnog zdravstva u Zagrebu. Nakon toga radio je u Hrvatskoj vojsci, gdje se istaknuo u segmentu međunarodne suradnje, kao i u pripremi reforme zdravstva u hrvatskim oružanim snagama. S činom pukovnika HV-a upućen je na naprednu vojno-medicinsku izobrazbu u SAD-u, koju je završio s najvišom ocjenom. Kasnije se zaposlio u Zavodu za javno zdravstvo, gdje je radio na planiranju zdravstvenih potreba i zakonodavnim pitanjima i njihovu javnozdravstvenom značenju.
Dr. Ivan Šarac zasnovao je obitelj 2002. godine, oženio se dr. Helenom Nakić Alfirović iz Vodica. Imaju kćer Ivu. Razbolio se 2004. godine. Borio se s teškom bolešću gotovo dvije godine. Tješio je one koji su ga posjećivali i tvrdo vjerovao da u njegovom slučaju, kao i u slučaju svakog kršćanina, nema lošeg ishoda. Govorio je: “Krist će me ozdraviti ili uzeti sebi, a oba su rješenje dobra”. Otišao je s nepokolebljivom vjerom. To je bio naš prijatelj, učenik i učitelj Ivan. Izvršio je svoje poslanje. Cijeli svoj kratki život izgrađivao je sebe kao osobu, kao liječnika, javnog djelatnika, zakonodavca, humanitarca i domoljuba. Izgrađivao je i nas, izgrađivao je državu Hrvatsku i BiH, i u njoj HZ HB.
Javna djelatnost
Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća komunizam se u europskim zemljama, pa tako i u tadašnjoj Jugoslaviji počeo urušavati, s jedne strane zbog nacionalnih stremljenja naroda za slobodom tj. otporu tiraniji komunističke vlasti , a s druge strane zbog svih slabosti dogovorne ekonomije koju je zastupao, prikrivene jugoslavenske komunističke okupacije hrvatskih zemalja od 1945.-1990. godine, uloge komunističke ideologije u ratu protiv demokratski izabrane vlasti u bivšim socijalističkim republikama i uloge JNA u jedinstvenom ratu protiv Hrvatske i BiH.
Baš tada Ivan je, nakratko, otišao u Kanadu kako bi posjetio rođake. Kada se vratio, prijateljima je pričao o nogometnom turniru na kojem je sudjelovalo dvadesetak nogometnih momčadi hrvatskih iseljenika sa svih kontinenata. „Svi su na svojim dresovima imali hrvatska nacionalna obilježja – bez zvijezde petokrake“, govorio je Ivan, kao pretkazanje nadolazećeg vremena.
U siječnju 1990. godine Ivan je izišao iz ordinacije. Na neko je vrijeme ostavio svoje pacijente i stupio na političku scenu. Tih prohladnih siječanjskih dana u Duvnu je bilo “vruće”. Desetak tisuća Duvnjaka otvoreno je demonstriralo protiv akceleratora, protiv vlasti, protiv komunizma, za demokraciju, za slobodu! Bile su to prve masovne demonstracije u BiH, koje mogu ući u povijest ekoloških i slobodarskih pokreta. Za komunističke vlastodršce bila su to isključivo neprijateljska okupljanja. Vlast je odgovorila pokušajem diskvalifikacije cijeloga kraja. U medijima su demonstranti proglašeni fašistima i rušiteljima Jugoslavije. Tada su u obranu naroda, sa svojim gimnazijskim profesorima, stupili i mladi duvanjski liječnici. Među liječnicima se sa svojim oštroumnim procjenama događaja i namjerama komunističkih vlasti posebice isticao dr. Ivan Šarac, što će se pokazati kao presudno u kvalifikaciji siječanjskih događanja u korist Duvnjaka i njihovih prosvjeda i zahtjeva. Prava svojih Duvnjaka i svoga naroda nastavio je gorljivo zagovarati u Skupštini BiH. Osobno je predložio i najzaslužniji je za donošenje Deklaracije o neovisnosti BiH, koja je bila preduvjet za provođenje referenduma o samostalnosti BiH i njezinu međunarodnom priznanju kao cjelovite državotvorne zajednice koju tvore tri jednakopravna suverena naroda Hrvati, Srbi i Bošnjaci.
Ratno zdravstvo
Nakon velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku dr. Ivan Šarac se kao liječnik dragovoljac stavio na raspolaganje te je bio član Glavnog sanitetskog stožera. Rat u BiH počeo je okupacijom hercegovačkog sela Ravno (listopad 1991.) a otvorena agresija na BiH započela je u travnju 1992. godine. Dr. Ivan Šarac je kao dragovoljac, sa svojim kolegama, ustrojavao ratno zdravstvo HVO-a. Osobito je velik njegov doprinos na opremanju preostalih civilnih institucija HVO-a (domova zdravlja) ali i ratnih bolnica. Ratna bolnica i Glavni sanitetski stožer HVO u Tomislavgradu besprijekorno su funkcionirali zahvaljujući i njemu. Pokojni dr. Ivan Šarac doprinio je uspješnom dovršetku Hrvatske bolnice Dr. fra Mato Nikolić. Njegova vizija, kao ministra zdravstva HR Herceg Bosna, bila je utemeljenje Kliničke bolnice u Mostaru. Također, pridonio je i osnivanju Medicinskog fakulteta u Mostaru i jedan je on njegovih utemeljitelja (matičara).
Za vrijeme ratnih godina Ivan je puno učinio na humanitarnim pitanjima kao što su razmjena zatočenika, potraga za nestalim osobama, zbrinjavanje i liječenje naših ranjenika i bolesnika u Hrvatskoj koje mi iz različitih razloga, u prvom redu zbog nedostatka opreme, nismo mogli sami zbrinuti i liječiti.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji rat u BiH je bio rat protiv zdravlja naroda. Sve što je Ivan činio za rata bio je njegov svojevrstan rat za zdravlje naroda. Tako je uvidio važnost javnog zdravstva i zavolio ga. Croatian Medical Jurnal prvi je časopis u kojem je objavljivao radove iz ove oblasti te tako otvorio vrata znanosti i upoznao se s njezinom ljepotom i značenjem. Za svoj rad odlikovan je s brojim odličjima.
Vidjevši politički razvoj događaja u BiH, tj. neprincipijelnu i nepoštenu podjelu države na dva dijela, od kojih je jedan posve etnički očišćen od Hrvata i Muslimana pripao samo jednom narodu, vizionarski je predvidio neprihvatljiv položaj namijenjen Hrvatima te nije htio pristati ni na kakvu političku ili izvršnu poziciju u Federaciji BiH. Naime, smatrao ju je “tamnicom hrvatskog naroda”.