BOŠNJAČKO- HRVATSKI SUKOB
Sukob Hrvata i Bošnjaka dogodio se kao izravna posljedica velikosrpske agresije na BiH i naivnosti nekih u BiH koji su progutali velikosrpski/ KOS-ski mamac ili su otprije bili na njihovoj udici. Na tragu toga je i optuživanje Hrvatske i Hrvata u BiH da su agresori na BiH, protivno svemu što je Hrvatska učinila za Bošnjake i BiH u cjelini te napokon potkraj rata i oslobodila i bihaćko područje. To je dodatno zbunilo ionako inertnu međunarodnu zajednicu a ohrabrilo stvarnoga agresora. Ulog i cilj takve bošnjačke manipulacije bio je u službi opravdanja progona Hrvata Središnje Bosne i pokušaja stvaranja “svoje” države. Tako se velikosrpska agresija svela na “građanski rat” u kome su svi jednako krivi. Mit o građanskom ratu ima dalekosežne posljedice za BiH.
Nakon što su Srbi opustošili jednu trećinu Hrvatske, isto su učinili s dvije trećine BiH. S prostora kojeg su zauzeli, preživjelo nesrpsko stanovništvo stavili su u logore ili protjerali na obranjeni dio BiH. Progon većeg broja Bošnjaka na ove prostore doveo je do promjene etničkoga sastava stanovništva, što je kasnije bio glavni uzrok sukoba Hrvata i Bošnjaka. Brojna mjesta i gradovi (npr. Bugojno, Mostar, Travnik) koji su prije rata brojali podjednak broj stanovnika hrvatske i muslimanske nacionalnosti, odjednom su imala i po dva puta više muslimana. Ove unesrećene ljude bez krova nad glavom, muslimansko političko vodstvo instrumentaliziralo je za sukob s Hrvatima. Ta pogubna politika pravdana je većim pravom “veće žrtve” na BiH. Nažalost, to su prešutno podržale i međunarodne institucije (UN) koje su i na taj način nastojale opravdati svoju neučinkovitost tijekom srpske agresije. Svakako, kumovali su i interesi nekih europskih zemalja koji su iznad pravde i prava (malobrojnoga) naroda.
Osim velikoga broja poginulih i teško ranjenih ovaj sukob karakterizira velika humanitarna kriza u kojoj se našao hrvatski narod Središnje Bosne. Brojna naselja kao što su Žepče, Kiseljak, Kreševo, Vitez, Busovača, Novi Travnik i Nova Bila (kao dio općine Travnik) bili su posve izolirani. Tako su nastale tzv hrvatske enklave, tj. prostori koji su dugo vremena tijekom rata bili u potpunom srpskom i/ili bošnjačkom okruženju. Ova mjesta i njihovi stanovnici ostali su bez mogućnosti dopreme medicinske opreme i lijekova i bez pristupa velikim bolničkim centrima. Kasnije se pokazalo, otpor i borba za goli opstanak hrvatskog naroda u enklavama, rasutim diljem Središnje Bosne i Posavine, spriječio je potpuni raspad BiH kao zajedničke države tri jednakopravna naroda. Ratne aktivnosti između Bošnjaka i Hrvata okončane su potpisivanjem Washingtonskoga mirovnog sporazuma (1. ožujka 1994. godine), u najvećoj mjeri zahvaljujući SAD-u i Republici Hrvatskoj. Rat na cijelom prostoru BiH završen je Daytonskim mirovnim sporazumom (studeni 1995. godine).
(nastavlja se)
Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić i ostali: „Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.