RUKOVOĐENJE RATNIM ZDRAVSTVOM
Kada je u pitanju rukovođenje zdravstvenom službom, držimo da su naša iskustva i spoznaje dragocjene. Zdravstvom trebaju zapovijedati liječnici. Zapovjednici logistike imaju previše posla i ne smije im se dopustiti da preuzimaju na sebe tako osjetljivu i zahtjevnu ulogu. Tako npr. U logističkom pogledu najvažnije je robu dostaviti, na pravo mjesto i pravodobno evakuacija pacijenata je medicinski postupak i ona nije (samo) transport ranjenika iz jednoga u drugi ešalon. Između ostaloga ona uključuje odabir (trijažu) ranjenika, pružanje potrebne skrbi za vrijeme transporta, održavanje hemodinamične stabilnosti i kardiopulmonalne funkcije, predviđanje mogućih komplikacija, sposobnost donošenja drugih odluka od vitalnoga značenja za ranjenike. Niz ovih odluka i uplitanja je medicinski, a ne (samo) logistički problem. U našem slučaju, zapovjednik zdravstva bio je odgovoran zapovjedniku postrojbe za zdravstvenu skrb postrojbe. Nikomu više. Upravo takav određen i jasan (stegovan i stručan) sustav rukovođenja zdravstvom dao je dobre rezultate u postavljanju zdravstva na terenu, pružanju neodgodive pomoći, evakuaciji te konačnom zbrinjavanju. Ova se iskustva mogu primijeniti i u suvremenoj mirnodopskoj medicini, posebno kada je riječ o zbrinjavanju trauma i kompliciranih ozljeda, također i pri organizaciji zdravstva u prirodnim katastrofama.
Samostalnost medicinske službe HVO-a odgovarala je zahtjevima u kojima smo se našli. Razlozi su tome višestruki, među njima su oni koji proizlaze iz činjenice kako nismo naslijedili neki već postojeći ustroj te smo morali stvarati zapovjedni kadar od ljudi koji su bili različitih zanimanja, nerijetko bez minimuma vojnih znanja. Njihova relativna nekompetentnost u samom početku rata mogla je prouzročiti veliku neučinkovitost medicinske službe. Stoga smo inzistirali na prikladnom pozicioniranju liječnika kako zbog njihove stručnosti i znanja, tako i zbog ugleda kojeg tradicionalno imaju. S druge strane, pozicioniranost zdravstva u okviru logistike, bez vlastitoga lanca zapovijedanja čini zdravstveni sustav neprilagodljivim, nefunkcionalnim i slabije učinkovitim. Stoga smo od početka zauzeli stav kako ratno zdravstvo na svim razinama treba biti samostalno. Uostalom, zapovjednik ratnoga zdravstva HVO-a obnašao je dužnost pomoćnika ministra obrane i bio je na istoj hijerarhijskoj razini kao i zapovjednik GS OS HVO-a. Na razini Ministarstva obrane i Ministarstva zdravstva, pomoćnik ministra obrane za zdravstvo izravno je održavao vezu i koordinirao rad s civilnim strukturama zdravstva i GS-om.
Preko načelnika ratnoga zdravstva zbornih područja i načelnika ratnoga zdravstva brigada Uprava za zdravstvo koordinirala je i nadzirala rad na terenu, tj. postrojbama. Tako je ostvarena povoljna i učinkovita pozicija ratnoga zdravstva na razini oba ministarstva. S ciljem postizanja što učinkovitijeg rukovođenja službom, i ministar je zdravstva bio u timu ratnoga zdravstva kad je trebalo. Tako se brzo, bez preklapanja nadležnosti, obavljala preraspodjela ljudi, materijala i lijekova iz civilnoga u vojno zdravstvo i obrnuto. Zapovijedi, upute i sl, koje su bile od zajedničkoga značaja, potpis ivane su od obje strane te su donesene pravodobno.
Upravo visok stupanj koordiniranosti svih aktivnosti između ta dva ministarstva, a preko pomoćnika ministra obrane za zdravstvo i ministra zdravstva kao najodgovornijih osoba za zdravstvo, dalo je i željene rezultate potpuno integriranoga sustava zdravstva. Svega ovoga nije bilo u drugim vojskama na našem terenu i zato im je zdravstvo, po ugledu na staro jugoslavensko, bilo rigidno, a djelatnici zdravstva nerijetko poniženi i neiskorišteni. Važnost i mjesto liječnika u postrojbama HVO-a bili su jasno definirani na principu jednakopravnoga člana svakog zapovjedništva. To je otvaralo prilike i mogućnosti za vodeće ljude ratnoga zdravstva kako bi, iako prethodno neuvježban sustav održavali spremnim odgovoriti na sve postavljene zadaće.
FOTO: Grupa liječnika HVO-a s ministrom zdravstva Hrvatske Republike Herceg-Bosne dr. Ivanom Šarcom i prof. Matkom Marušićem, neposredno nakon osnivačke sjednice Medicinskog fakulteta (u Čitluku).
(nastavlja se)
Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić i ostali: „Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.