USTROJ ZDRAVSTVENE SLUŽBE U POSTROJBAMA HVO-a
Jačanjem općinskih vojnih postrojbi, s jedne, i uviđanjem manjkavosti takvoga obrambenog sustava, s druge strane, potkraj 1992. godine došlo je do značajnoga preustroja vojnih postrojbi. Stvarane su snažne, dobro opremljene i pokretne brigade. To je bio očekivan razvoj vojnih postrojbi i značajan napredak u jačanju obrambene moći prostora. Ovaj ustroj tražio je i jak sustav koordinacije, subordinacije i stege, kako unutar postrojbi, tako i na razini njihovih zdravstvenih postrojbi te na razini cjelokupnoga ratnog zdravstva HVO-a. Zdravstvom se upravljalo iz jednoga centra preko brigada, bez posrednika. To je omogućilo cjelokupno sagledavanje i rješavanje postavljenih zadataka kao i zadovoljavajuću brzinu informacija od i k terenu. Dotadašnje funkcije općinskih načelnika ratnoga zdravstva dokinute su, a za načelnike ratnoga zdravstva brigada imenovani su uglavnom mlađi ljudi koji su već radom na terenu stekli iskustvo i znanje. Najveći broj dotadašnjih općinskih načelnika ratnoga zdravstva nastavio je rad na mjestu ravnatelja domova zdravlja ili kao zapovjednici ratnih bolnica ukoliko je u dotičnom domu zdravlja organizirana ratna bolnica. Načelnici ratnoga zdravstva brigada zapovijedali su ratnim zdravstvom u satnijama i bojnama. U svom sastavu bojna je imala jednoga liječnika, dva medicinska tehničara te po dva vozača sanitetskih vozila. Satnija je imala po jednoga medicinskog tehničara, a svaka desetina po jednoga bolničara. Ovaj preustroj vojnih postrojbi uključio je i organiziranje operativnih zona (zbornih područja) s načelnicima ratnoga zdravstva zbornog područja, koji su bili zaduženi za ratno zdravstvo svih brigada koje su činile operativnu zonu. Oni su se u radu oslanjali na pripadajuće zdravstvene ustanove (ratne bolnice i domove zdravlja). Kasnije, pred kraj rata, pristupilo se profesionalnom preustroju vojnih postrojbi kojega je slijedila i medicinska služba.
Iako je naš narod zbog ratnih događanja bio jako rascjepkan, neke regije u BiH s obzirom na okolnosti u kojima je organizirana zdravstvena zaštita imaju svoje posebnosti. Stoga ćemo se posebno osvrnuti na ratno zdravstvo HVO-a u zoni odgovornosti Bihać, Orašje te Daštansko. Bihaćka krajina i Bosanska Posavina bile su posve izolirane u odnosu na slobodni teritorij BiH sa samo jednom nesigurnom vezom s Hrvatskom. Daštansko je malo selo koje je bilo enklava u enklavi” bez mogućnosti komunikacije s bilo kime. I u takvim okolnostima naše kolege liječnici vrlo uspješno su organizirali zdravstvenu skrb vojnicima i civilima.
Na području bihaćke regije HVO je imao zonu odgovornosti u dužini od oko 42 km na kojoj je postavljena zdravstvena služba. Glavna sanitetska stanica bila je organizirana u Velikom Skočaju tik do bojišnice. Pomoćnik zapovjednika za zdravstvo bio je Ivica Asan, a za organizaciju saniteta na terenu bio je zadužen Romano Jurić. Pripadnici HVO-a s prostora Velike Kladuše zbrinjavani su u tamošnjem domu zdravlja. U vojarni “Zrinski” (Žegar), pod vodstvom Fehima Kadića bila je organizirana ambulanta. S obzirom na to da se bihaćka ratna bolnica nalazila 15- 20 km od bojišnice, svi su ranjenici u optimalnom vremenu imali osiguranu kiruršku skrb. Oni koji su trebali zahtjevnije liječenje, pripadnici HVO-a, Armije ili MUP-a, evakuirani su s aerodroma „Ćoralići“ za Zagreb. Može se kazati da je suradnja Hrvata i Bošnjaka na ovom prostoru tijekom cijelog rata funkcionirala besprijekorno. Ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića kao i nerazjašnjene okolnosti u svezi s tim, trajno su opteretile taj odnos i neshvatljivim smjenama najvećeg broja uglednih liječnika Hrvata koji su za rata bili voditelji odjela i službi u medicinskom centru Bihać.
Ratno zdravstvo u Bosanskoj Posavini bilo je organizirano unutar zona odgovornosti osam brigada, odnosno zbornog područja Orašje U listopadu 1992. uz pomoć generala Ive Prodana i Josipa Stojanovića, i angažman Ilje Vukića, Nenada Stuparića, Mire Ratančića, Antuna Matića i Miroslava Kasića organizirana je Ratna bolnica Tolisa. Bolnica je bila smještena u prostorijama franjevačkog samostana i u studenom 1992. Je integrirana u sustav ratnog zdravstva HVO-a. Organizatori ratnog zdravstva su slijedili naputak GSS-a HVO-a vezano za postavljanje zdravstvenih stanica u neposrednu blizinu bojišnice, što je pridonijelo bojevoj gotovosti postrojbi na terenu. Naime, prva stručna pomoć se pružala u roku do 15 minuta, a kirurška bolnička pomoć u roku od najviše pola sata. O učinkovitosti ratnog zdravstva na ovome prostoru govore podatci o broju pruženih usluga (pregleda, kirurških zahvata, stacionarnih liječenja i drugih usluga). U osam brigada (Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Domaljevac, Modriča, Orašje, Gradačac, Ravne/Brčko) ukupno je pruženo oko milijun usluga. Prema raspoloživim podatcima, sve ove usluge osiguralo je dvjestotinjak djelatnika ratnog zdravstva. U pružanju zdravstvene skrbi sudjelovao je i veliki broj liječnika iz Hrvatske koji su u više navrata boravili na ovom terenu, a osobito u Ratnoj bolnici u Tolisi. Među njima najviše je liječnika bilo iz Zagreba, zatim Čakovca, Osijeka i Vinkovaca. Nakon progona vareških Hrvata, više od dvije i pol tisuće pripadnika HVO-a u razdoblju od 1993. – 1996. godine biva smješteno li malom vareškom selu Daštansko nastanjenom s dvjestotinjak stanovnika. Ljudi su bili smješteni u osamdesetak kuća, u pomoćnim objektima i štalama, a broj smještenih u pojedinim objektima dosezao je i do pedeset. Bili su u potpunom okruženju, s jedne strane od Armije BiH. a s druge od srpske vojske. Zbog svega toga, opskrba lijekovima, osnovnim živežnim namirnicama, sredstvima za obranu bila je posve ograničena Prostorna skučenost, odvojenost od obitelji, život u maksimalno reduciranim životnim uvjetima, teške i dugotrajne zime značajno su utjecali na moral i psihološku stabilnost kod tamošnjih civila i vojnika U takvim okolnostima, djelatnici ratnog zdravstva domobranske pukovnije „Bobovac“ organizirali su liječenje ranjenih i bolesnih pripadnika HVO-a, te su provodili mjere sprječavanja pojave zaraznih bolesti i održavanju stabilne hiqijensko epidemiološke situacije. Protivno svemu tome, iako je upravo ovo selo zbog neriješene vodoopskrbe bilo žarište zarazne žutice, u cijelom ovom razdoblju nije zabilježen ni jedan slučaj te bolesti. Osim dva slučaja mišje groznice, epidemiološka situacija se održavala stabilno, prije svega zahvaljujući malobrojnoj HE službi koja je u okviru ratnog zdravstva svakodnevno provodila edukaciju pripadnika vojske, kontrolu higijenske ispravnosti vode za piće te provodila preventivne mjere u uvjetima kolektivnog življenja U organizaciji ratnog zdravstva na ovom osobito zahtjevnom prostoru osobite zasluge imaju Dražen Grgić i Goran Grabovac.
(nastavlja se)
Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić i ostali: „Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.