Procjene i ocjene sigurnosnih službi
Prosvjede u Duvnu pratila je i Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova SR BiH. Na sjednici kolegija SDB-a u proširenom sastavu koja je održana u Sarajevu 24. siječnja 1990. razmatran je Izvještaj o radu SDB-a u 1989., Program rada za 1990. i aktualna sigurnosna situacija. Centar SDB-a u Livnu ocijenio je kako “pojedini hrvatski nacionalisti otvoreno ističu da su ih rumunjski događaji ohrabrili” te da je “dosta šutnje”.
Konstatirano je da ih u tome hrabre i daju im potporu “njihove veze”, uglavnom “lica iz maspoka” nastanjena u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Kao posebno sigurnosno zanimljive osobe povezane s prosvjedima označili su četvero liječnika u Domu zdravlja Duvno. Radilo se o već spomenutima Ivanu Šarcu, Ivanu Bagariću, Mariji Brajko i Josipu Periću. Naglašeno je da “njihovoj aktivnosti treba posvetiti posebnu pažnju u narednom periodu”. SDB je registrirao kontakte spomenutih liječnika s “glavnim nosiocima nacionalističke i kleronacionalističke djelatnosti”, kao i s pojedinim “ekstremnim emigrantima”. Ocijenjeno je da stvaraju “kadrovsku bazu” koja namjerava u idućih pet godina “držati vlast u Duvnu”. Ono što je svakako zanimljivo jest da je SDB ocijenio kako je “pisanje domaće štampe sve prije nego objektivno”, ni u kom slučaju ne pridonosi smirivanju stanja i može biti osnova za buduće prosvjede.
Na navedenom kolegiju sudjelovao je i već spominjani sekretar RSUP-a SR BiH Muhamed Bešić, čiji govor jako dobro oslikava način razmišljanja visokopozicioniranog člana i dužnosnika SK i predstavnika komunističke vlasti u SR BiH (SFRJ) početkom 1990. godine. Slika je potpunija ako taj govor usporedimo s istupima na sjednici RK SSRN održanoj 12 dana prije, na kojoj je polemizirao s Blažom Pranjićem. Bešić je na kolegiju SDB-a uz ostalo rekao:
U našem društvu se radi o velikim promjenama, možda najvećim u poslijeratnom periodu Jugoslavije. Ko je još jučer mogao predvidjeti uvođenje višepartijskog sistema? Jer svi smo, u to neću da sumnjam, bili vojnici Partije. Ono što Partija kaže, to ti je bilo alfa i omega, sve. Sada smo odjednom došli u situaciju da to više nije tako, da to nije više ona partija u koju si ušao, u koju si vjerovao, za koju si radio, za čije si ideale i život izlagao. Ti ideali se ruše kao kula od karata. I nije jednostavno to prevladati. Bolne su to stvari. Izuzetno bolne, kad tvoja ideja dođe u sukob sa zbiljom, sa stvarnom situacijom. Zato u ovoj zemlji može da se formira koliko god hoćete partija, nas kao Službu to ne treba da zabrinjava. Onaj ko zaista nosi komunističke ideje, on će ih i dalje nositi. Novo je samo to što u uslovima postojanja višepartijskog sistema ne možemo to ispoljavati u radu i funkcionisanju službe. Ne bismo nikome smjeli davati argumente da smo politička ili partijska policija. To samo znači da nećemo imati organizacije Saveza komunista u organima unutrašnjih poslova. Naravno komunisti će se povezati u organizacijama SK u mjestima stanovanja.
Vojnici Partije, kako je pripadnike SDB-a nazvao njihov sekretar Muhamed Bešić, prikupljali su operativne podatke o mogućim akcijama i organiziranju Hrvatske demokratske zajednice u BiH. O svojim spoznajama informirali su partijski i državni vrh. U jednoj takvoj analitičkoj informaciji s kraja ožujka 1990. piše da je devet sigurnosno zanimljivih osoba iz BiH, koje “istupaju ili djeluju s pozicija hrvatskog nacionalizma”, uključeno u osnivanje HDZ-a. Navedeno je da je jedan od njih, Mijo Jolić (koji se u to vrijeme nalazio pod operativnom obradom SDB-a), “okupio grupu pristalica” s kojom se aktivno uključio u “iniciranje i održavanje” nedavnih prosvjeda u Duvnu, gdje su “istaknuti zahtjevi za pripajanje Duvna Hrvatskoj”. Traženo je da se oslobodi “osuđeni ustaški terorist Bagić” i rehabilitira “grupa ranije osuđenih nacionalista iz Brišnika” i dr. Analitičar SDB-a zaključuje da se sve to “u suštini, podudara sa programskom platformom i ciljevima HDZ”. Navedeno je i da je SDB, prateći osobe koje je vodio pod obradom, došao do podataka da je određeni broj sudionika prosvjeda pristupio HDZ-u te je procijenjeno da je za očekivati kako će “organizatori mitinga u Duvnu”, među kojima ima intelektualaca, “odigrati značajnu ulogu u širenju platforme HDZ-a, i biti lideri eventualno osnovanih podružnica, te kroz njih nastaviti nacionalistički djelovati, jer je riječ o hrvatskim nacionalistima koji se duže vrijeme eksponiraju s ovih pozicija”. SDB ovdje očito pogrešno tumači program HDZ-a, kao i osnovne poruke duvanjskog prosvjeda, i (dis)kvalificira ih nacionalizmom, ali u procjeni ambicija i aktivnosti skupine intelektualaca bili su poprilično u pravu.
Duvanjske događaje pratila je i vojna sigurnosna služba, kolokvijalno nazivana KOS. Tako je potpukovnik Fikret Muslimović, načelnik “Organa bezbednosti” Četvrtog korpusa JNA, uputio 17. siječnja 1990. SDB-u SR BiH “Službenu zabelešku” pod nazivom “Saznanja o mogućoj nacionalističkoj pozadini ekološkog mitinga u Duvnu”. Muslimović se poziva na podatke dobivene od suradnika (“oficir Hrvat”), koji ih je pak prikupio od svojih “prijateljskih veza” s područja Duvna. Prema toj zabilješci, duvanjske demonstracije bile su pripremane u gostionici “Zagreb” u Mesihovini pored Duvna, gdje su se okupljali “viđeniji ljudi”, pa i članovi kasnijeg organizacijskog odbora prosvjeda. Nabrojani su dr. Ivan Bagarić, Željko Bagarić, Ivan Petrović, Križan Petrović, Stipan Petrović, Petar Miloš, Ivica Skočibušić, Ivan Skočibušić, Slobodan Šarić, Ante Šarić zvani Gale, izvjesni “Snigić” (vjerojatno Drago Zorić) i drugi. Spomenut je i utjecaj koji su na navedene imali Filip Petrović, koji je u to vrijeme živio u Zadru, te smijenjeni i zatvarani profesori hrvatskog jezika i književnosti u duvanjskoj gimnaziji Bruno Zorić (također je živio u Zadru) i izvjesni Ivanković. Naznačeno je da podaci iz zabilješke nisu provjereni te da nije ocijenjenapouzdanost izvora.
Pokazalo se da su neki od navedenih u zabilješci imali određenu, pa i važnu ulogu u prosvjedima, ali i općenito u demokratskim procesima koji su uslijedili. Delegati Odbora za unutrašnju politiku Skupštine Jugoslavije prihvatili su na sjednici održanoj 13. veljače 1990. informaciju Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova o siječanjskim zbivanjima u Duvnu, kao i informacije o osnivačkoj skupštini podružnice HDZ-a u Splitu, skupštini društva “Sava” u Novoj Pazovi te događanju u ljubljanskom “Cankarjevu domu”, gdje je održan okrugli stol na temu “odcjepljenja Slovenije”. Rečeno je da je informacija štura i neprecizna, da je ispod razine mnogih medija te je naglašeno kako su svi skupovi bili prijavljeni u skladu sa zakonom, a ni na jednom nije narušen javni red i mir, osim u Duvnu, gdje se “jedan broj građana ponašao vandalistički i narušavao red i mir”. Organi unutrašnjih poslova identificirali su 21 osobu, a protiv trojice je pokrenut prekršajni postupak.
Događaji u Duvnu označili su povratak na javnu scenu “zaboravljenog naroda”, kako je nešto poslije Hrvate iz Hercegovine opisao novinar jednoga zagrebačkog tjednika.75 Taj povratak nije bio nimalo lak, posebno zbog toga što je najveći dio komunističke društvene i političke elite, a time i bosanskohercegovački mediji, svaki izraz nezadovoljstva Hrvata, kao i svaku artikulaciju hrvatstva u (Bosni i) Hercegovini smatrao ustaštvom ili bar ekstremnim nacionalizmom. S druge strane jaz koji je dijelio komunističku političku elitu (u ovome slučaju hrvatskog podrijetla, ali manje ili više vrijedi i za ostale) od naroda u čije su ime po famoznom bosansko-hercegovačkom “ključu” bili na funkcijama rezultirao je nedostatkom političkog umijeća i kritične mase nužne za uspješnu tranziciju društva iz jednopartijskog samoupravnog socijalizma u višestranačku demokraciju. Situacija se postupno mijenjala nakon izbora u Republici Hrvatskoj i Sloveniji, na kojima su komunisti izgubili vlast, što je dovelo i do promjena Ustava i izbornog zakona u Bosni i Hercegovini, a ubrzo i do uspostave višestranačja i izbora na kojima su komunisti poraženi.
(nastavlja se)
Izvor; Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.