Političke i medijske interpretacije događaja u Duvnu
Jugoslavenski mediji intenzivno su pratili događaje u Duvnu, a njihovi izvještaji bili su manje ili više negativno intonirani u odnosu na sudionike duvanjskih događaja, ali često i hrvatsko stanovništvo u Duvnu uopće. Ipak, postojala je bitna razlika u pisanju hrvatskih medija u odnosu na sarajevske, a posebno beogradske. Beogradski NIN objavio je niz članaka na temu duvanjskih demonstracija. Već u naslovima – “Duvno – bure baruta”, “Nacizam u ime kralja Tomislava” i “Horor šovinizam” – očituje se tendencioznost, ali i otvorena netrpeljivost prema tom kraju i hrvatskom stanovništvu.
Osim razlike u medijskim ocjenama događaja u Duvnu, ubrzo se pokazala i razlika u njihovim političkim ocjenama. Sukobi na jugoslavenskoj političkoj sceni učinili su da je početkom 1990. godine bilo potpuno normalno što su duvanjski događaji drukčije interpretirani u medijima iz različitih republika. Novost je bila u različitim tumačenjima tih događaja unutar struktura vlasti u SR BiH. Naime Predsjedništvo OK SSRN Duvno održalo je 11. siječnja 1990. “proširenu” sjednicu, a proširena je tako što su na nju došli i mnogi sudionici prosvjednog skupa, kao i skupina ljudi koji nisu bili dio vladajućih struktura i koji su praktično na sebe preuzeli artikulaciju zahtjeva prosvjednika. Na sastankuje doneseno “Prošireno saopćenje”, u čijoj je izradi osim funkcionara OK SSRN sudjelovala i nazočna skupina “gostiju”, među kojima su najaktivniji bili dr. Ivan Šarac, dr. Ivan Bagarić, dr. Marija Brajko i dr. Josip Perić, koji su zastupali protukomunistička stajališta i bili potpuno suglasni s prosvjednicima.
U “Proširenom saopćenju” pojašnjeni su duvanjski događaji i zahtjevi prosvjednika. Odbačena su ekstremna stajališta, ali i neumjesne optužbe. Naglašeno je uvjerenje javnosti o štetnosti akceleratora, nezadovoljstvo “maćehinskim odnosom” republičkih i državnih vlasti prema duvanjskom kraju, ali i radom lokalnih struktura vlasti. Obrazložen je i podržan zahtjev za učenje latinice u prvim razredima osnovne škole, kao i njemačkog i engleskog jezika. Rečeno je da je zahtjev za promjenu imena Duvna u Tomislavgrad opravdano i “s pozitivnom povijesnom osnovom”, a da pjevanje nacionalnih pjesama ne treba staviti u nacionalistički kontekst. Pojavljivanje posebnog odreda milicije ocijenjeno je “netaktičnim”. Nakon navedenih tumačenja događaja izvještaj je “garniran” pozivanjem na “socijalističku Jugoslaviju, solidarnost i zajedništvo”, što je bila obvezna forma izvještaja tog vremena i što je legitimiralo postavljene zahtjeve i obrazloženja.
Na sjednici Republičke konferencije (RK) Socijalističkog saveza radnog naroda SR BiH održanoj 12. siječnja 1990. u Sarajevu iznesena su dva suprotna tumačenja događaja u Duvnu. Prvo je iznio sekretar Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Muhamed Bešić, koji je govorio u ime Izvršnog vijeća SR BiH i rekao da je ono osnovalo dvije komisije, od kojih će jedna ispitati sve ono što se odnosi na Tvornicu kablova i sporni akcelerator, a druga treba “da utvrdi ponašanje opštinskih organa uprave, odnosno državnih organa u cjelokupnoj situaciji”. Bešić je i prije zaključaka komisija iznio svoje stajalište (RSUP-a BiH), po kojem su demonstracije u Duvnu “imale rušilačke ciljeve”, kao i da su građani Duvna “izmanipulisani” od grupe ljudi koja “i nije bila tako mala” te je dodao da ih je milicija identificirala 30-ak, a još jednu trećinu (desetak) nije uspjela. Ustvrdio je da su “prave namjere” organizatora prosvjeda bile srušiti općinsko vodstvo, napasti Savez komunista i demolirati njihove prostorije (što je skupina demonstranata i učinila), ali je situaciju spasio dolazak dijela “odreda Republičkog SUP-a”. Bešić je istaknuo da bi bez njih zgrada milicije bila napadnuta, zgrada pošte potpuno uništena, a direktoru pošte je “tražena glava” te se ne zna kako bi završio, “pogotovu ako se ima u vidu da je on Srbin”. Bešić je dodao: “Usuđujem se da o tome glasno razmišljam, ovakve rabote vrlo brzo treba očekivati i u zapadnom dijelu Hercegovine, jer se radi o široj strategiji antisocijalističkih snaga, prije svega nacionalista, koji idu drsko, otvoreno, pokušavajući da dobiju mase.” Ustvrdivši kako se SUP ne bavi politikom, Bešić je rekao: “Iza ovoga očigledno stoje vrlo organizovane snage u maspokretu u Hrvatskoj, čiji cilj nije samo procvat hrvatskog nacionalizma nego i duboko antisrpsko raspoloženje i stvaranje mržnje prema Srbima.”
Replicirao mu je – vrlo oštro i s dosta emocija – Blaž Pranjić, delegat Republičke konferencije iz Duvna, koji je zastupao službeno stajalište Općinske konferencije SSRN u Duvnu (čiji je bio predsjednik) izneseno dan prije u “Proširenom saopćenju”. On je rekao da Bešić sagledava situaciju “iz policijskog ugla i bez opipljivih argumenata” te da je tako teško dati ispravne političke ocjene. Pranjić je izjavio da “nas u Duvnu” čude ocjene o zbivanjima u Duvnu koje su Nijaz Duraković, Edina Rašidović i Jure Galić olako izrekli a da ih nijedno političko tijelo prije toga nije donijelo. Dodao je kako su te ocjene (koje su mnogi vrlo rado prihvatili) donesene na temelju glasina ili neprovjerenih informacija te da se Duvnjake želi “uključiti u osovinu Nova Pazova – Split – Ljubljana, odnosno Drašković – Tuđman – Rupel”. Nakon što je demantirao Bešićeve navode, posebno onaj o “traženju glave” i ugroženosti direktora pošte zato “što je Srbin”, Pranjić je rekao da se u Duvnu ipak nešto dogodilo. Ondje se “dogodio narod ili bolje reći dogodili su se gastarbajteri”, a ekološki miting pretvorio se u izljev gnjeva. Uzroke tome treba tražiti u činjenicama koje je Pranjić zatim nabrojao. Oko 8000 Duvnjaka koji rade u inozemstvu donijelo je prethodnih godina u zavičaj nekoliko milijardi maraka, a Duvno je i dalje jedna od najnerazvijenijih općina u BiH. Telefonski priključci plaćaju se po 4.000 DEM, a telefoni “rade svaki drugi dan”. U vrijeme zabrane neprivrednih investicija u Duvnu je izgrađena zgrada općinskog SUP-a (milicije), dok se srednjoškolska nastava odvija u više udaljenih zgrada koje izgledaju “kao konjušnice”. U zadnjih 30 godina iselilo se 30 000 Duvnjaka, a nije jasno gdje je “nestalo” 5.000.000 njemačkih maraka koje su Nijemci uplatili za liječenje “gastarbajtera” i njihovih obitelji (doznake). Zašto se u duvanjskim školama uči ruski jezik, iako je njemački “nasušna potreba”? Ponovio je i zahtjev Duvnjaka da se u prvim razredima uči najprije latinica, a poslije ćirilica, rekao da su prosvjednici uzvikivali “Idite u Srbiju”, ali ne srpskom narodu u Duvnu, nego “specijalcima”, a pjevanje nacionalnih pjesama ne treba odmah kvalificirati kao nacionalizam, od kojega se u ime sugrađana ogradio. Pranjić je bio spriječen u daljnjem izlaganju uzvicima negodovanja i komešanjem delegata, ali mu je na intervenciju predsjednice Rašidović ipak omogućeno da dovrši govor.
Pranjiću je odgovorio Muhamed Bešić, ustvrdivši da je nakon njegova govora siguran da u svojim ocjenama nije bio preoštar, kako mu se u trenutku učinilo, i dodao: “Mi u SUP-u imamo kompletan film ovih događanja i spreman sam da ga prikažem delegatima.” Bešić je od delegata RK SSRN dobio “frenetičan aplauz” kada je drugi put rekao: “Ovu zemlju mi moramo čuvati svim mogućim sredstvima.” Vrijeme je pokazalo da su upravo demonstracija sile i nasilje bili najbrži put za raspad “ove zemlje”, kao i svih sličnih zemalja koje su se raspadale nakon što su utihnuli “frenetični aplauzi” koji su bili odraz isključivosti i pokazatelj nerazumijevanja situacije. To su neki od delegata pokazali i svojim istupima. Edina Rašidović izjavila je kako SSRN neće podržati nacionalizam te da se u “Saopćenju” SSRN Duvno i Pranjićevoj diskusiji vidi “dosta elemenata opravdavanja i minimaliziranja” te pojave. Branko Ekart ustvrdio je da je “povod za demonstracije zloupotrijebljen i kroz njega su se probili nacionalistički elementi”, dok je milicija “djelovala preventivno”. Fahrija Ajanović reagirao je vrlo oštro na Pranjićevo opravdavanje Duvnjaka i “etiketiranje” republičkog vodstva uz naglašenu napomenu kako s “nacionalističkim, šovinističkim djelovanjem i parolama protiv Srbije nema kompromisa”. Novo Kecman ocijenio je Pranjićevo izlaganje kao “obranaško, oportunističko i neprihvatljivo”, posebno zato što za sve probleme u komuni “optužuje drugog, ali ne i rukovodstvo Duvna koje je trebalo da rješava te probleme”. Franjo Budimir najprije je legitimirao svoju poziciju, predstavivši se kao “Hrvat, ratnik i mitraljezac” koji je “krvavih nogu gazio po tom Duvnu”, a zatim je ustvrdio da “taj narod nikada nije bio na strani neprijatelja”. Budimir je našao i “krivca” za novonastalu situaciju rekavši da je “gotovo dobar dio gastarbajtera podlegao neprijateljskoj propagandi vani”. Pranjić je na kraju upitao zašto na TV Sarajevo nije objavljen prilog novinara Petra Miloša o mitingu u Duvnu, a odgovorio mu je predsjednik Poslovodnog odbora RTV Sarajevo Neđo Miljanović, rekavši da “prvi put čuje” za to te da će mu odgovoriti kada se informira.
Nakon svega iznesenog, sarajevski mediji prenijeli su ocjenu da se duvanjsko političko vodstvo “solidariziralo” sa zahtjevima prosvjednika, pa čak i s njihovim “neprijateljskim parolama, porukama i postupcima”, što su republičke vlasti, naravno, ocijenile “neprihvatljivim”. Posebno se kritiziralo stajalište duvanjskog vodstva o “neprihvatljivom slanju posebnog odreda milicije” što je “isprovociralo narod”. Nastala je poprilično apsurdna situacija da je ljude iz općinskog vodstva, koje je većina Duvnjaka doživljavala kao eksponente republičke komunističke vlasti, sada ta ista vlast osudila jer su se “solidarizirali” s prosvjednicima, odnosno s većinom naroda u njihovim političkim ocjenama i zahtjevima. Općinski komitet Saveza komunista Duvno na sjednici održanoj 17. siječnja 1990. ocijenio je “petodnevno protestno okupljanje” kao “dosta mučno i napeto” jer je osim zahtjeva za rušenje betonskog bunkera u Tvornici kablova prozivano i vrijeđano općinsko vodstvo, odnosno obnašatelji raznih dužnosti na općinskoj razini – od sekretara OSUP-a preko upravnika filijale Privredne banke Sarajevo do direktora pošte, odgovornog za skupo uvođenje telefona u duvanjski kraj i razlike u cijeni za hrvatska sela i srpsko selo Rašćane, u koje je telefon uveden znatno jeftinije. Prozvani su i dužnosnici općinske uprave, dopisnik sarajevskih novina, šefovi planinskog dobra i stovarišta, uglavnom svi oni za koje su prosvjednici tvrdili da su nekompetentni, korumpirani ili bilo kako odgovorni za loše stanje u općini. Na istoj sjednici Općinskog komiteta SK Duvno doneseni su i “Stavovi”, u kojima je rečeno da je povod za demonstracije bila izgradnja betonskog bunkera za akcelerator. Propust je napravljen time što odgovorni nisu reagirali na dezinformacije oko “štetnosti” akceleratora. Dio odgovornosti prebačen je i na medije, posebno na Slobodnu Dalmaciju, koja je “senzacionalističkim tekstovima” i naslovima poput onog “A-bomba u Duvnu?” podgrijavala strah i nezadovoljstvo. Općinski komitet SK BiH Duvno ocijenio je da se prosvjedi i nezadovoljstvo događaju u kontekstu “krupnih promjena u istočnoj Evropi”, ali i u vremenu promjene Ustava SFRJ i mjera Saveznog izvršnog vijeća.
Mediji su s te sjednice izvijestili da je predsjednik Općinskog komiteta SK Tomo Matić ustvrdio kako je među prosvjednicima bilo dosta građana iz susjednih bosansko-hercegovačkih i dalmatinskih općina, a među njih su se “infiltrirali” i pojedinci iz “Hrvatskog demokratskog saveza i Hrvatske kršćanske stranke”. Prema njegovim riječima, na prosvjedima je bilo najviše “radnika zaposlenih u inozemstvu koji su došli za božićne i novogodišnje praznike i članova njihovih familija, dok je bilo malo mještana grada Duvna”. Sekretar komiteta Hamid Begić ustvrdio je da “Duvno nije nacionalističko”, jer je od 31 000 stanovnika demonstriralo njih 6000, a “jedva ih je 300 bilo agresivno, rušilački i nacionalistički raspoloženo”. Svi sudionici sjednice osuđivali su nacionalizam, kritizirali lošu reakciju “pravne države” te “slab politički rad na terenu”. Ocijenjeno je da je uprava tvornice Energoinvest trebala upoznati stanovništvo s namjerama izgradnje akceleratora i spriječiti glasine o njegovoj navodnoj štetnosti. Jozo Škojo osudio je “Tuđmanov program”, tvrdeći da je “Bosna njegova uža domovina” i da se “stidi parole Hrvatska moja domovina”. Novinar Oslobođenja koji je izvještavao sa sjednice zaključio je da se “strah od narastanja hrvatskog nacionalizma ipak uvukao u duvanjski narod”
Jasan je pokušaj lokalnog partijskog vodstva da pred nadređenim institucijama skine sa sebe odgovornost za prosvjede i nezadovoljstvo građana te je prebaci na “radnike iz inozemstva”, “građane iz susjednih općina” ili pak aktiviste novoosnovanih stranaka u Hrvatskoj, jer za razliku od malobrojnih “mještana grada Duvna”, na sve ove druge oni nisu mogli politički djelovati, pa nisu niti krivi za njihovo ponašanje. Na događaje u Duvnu reagiralo je i Predsjedništvo Republičkog odbora SUBNOR-a BiH, koje je osudilo “najnovije događaje” u Duvnu, Novoj Pazovi, Splitu, Ljubljani i Šibeniku, gdje je došlo do “zloupotrebe političkog pluralizma i vrlo agresivnog nasrtaja na naše društveno uređenje, tekovine NOR-a i revolucije”. Predsjednik te organizacije Ahmed Džubo rekao je:
I situacija u istočnoevropskim zemljama ima nepovoljan uticaj na stanje u našoj zemlji. Neki inostrani faktori koji su tamo uticali na događaje pomjeraju se prema našoj zemlji, a nama suprotstavljene snage naglašavaju kako se kada je riječ o neophodnim promjenama moramo ugledati na Njemačku DR, Čehoslovačku, Mađarsku, Bugarsku i Rumuniju, zanemarujući pri tome činjenicu da su se te pomenute zemlje uvijek ugledale na Jugoslaviju, jer je ona uvijek i u svemu prednjačila i služila im kao primjer, i u borbi protiv fašizma i staljinizma i za demokratski samoupravni socijalizam.
Koliko god Džubo nije razumio događaje u Europi, jednako toliko nije shvaćao niti što se događa u njegovu okruženju, pa je govoreći o događajima u Duvnu rekao:
A u složenoj situaciji publikovan je u listu Slobodna Dalmacija tekst pod naslovom Atomska bomba u Duvnu bilo je (to) dovoljno da izazove revolt i pokrene građane, na koje je već ostvarila negativan uticaj neprijateljska emigracija i Tuđmanov hrvatski masovni pokret u novom izdanju, u rušilački pohod i izlive nacionalističkih i antikomunističkih strasti i mržnje kakvu ranije nismo doživjeli u ovim sredinama. Stranka koja sebe naziva Demokratskim savezom Hrvatske, potpomognuta financijski izvana, već duže vremena organizovano je djelovala na prostoru zapadne Hercegovine, vršila upis članova i ostvarila svoj negativan uticaj, pripremala ono što se desilo u Duvnu, a što se može desiti i u Posušju, Čitluku i drugdje, jer su socijalističke snage pasivne, pa i neorganizovane i nespremne za uspješno suprotstavljanje pomahnitalim nosiocima hrvatskog nacionalizma i antikomunizma.
Tako je Džubo po starom komunističkom “receptu” tražio i prozivao neprijatelje kojima nije znao ni ime ispravno navesti te procjenjivao i predviđao njihove buduće poteze i mjesta djelovanja. On je u ime članstva organizacije na čijem je čelu bio iznio beskompromisno stajalište okorjelih komunista i ostarjelih veterana Drugoga svjetskog rata, koji su vladali ili su barem legitimirali vlast u Jugoslaviji četiri i pol desetljeća. Njihova retorika odražavala je politički obrazac i misaoni sklop koji se nije mirio s nužnošću promjena, vjerujući da je to samo još jedna “neprijateljska ofenziva” koju će (kao i uvijek do tada) zasigurno uspješno odbiti. S druge pak strane ideološke barikade, odnosno policijskog kordona u Duvnu, mogao se čuti također isključiv stav, koji ponajbolje oslikava izjava jednog demonstranta što ju je zabilježio novinar sarajevskog Oslobođenja: “Kada bi na svijetu bile samo dvije partije komunistička i đavlija ja bih se učlanio u tu đavliju.”
A upravo su “đavlijom” (što je arhaičan način izgovora pridjeva đavoljom) strankom komunisti smatrali Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja je već tada počela stjecati pristaše u Duvnu, ali i čitavoj Bosni i Hercegovini. U Glasniku HDZ-a iz siječnja 1990. objavljen je poveći članak o duvanjskim događajima, u kojem su detaljno objašnjeni uzroci prosvjeda, odnos općinske i republičke vlasti prema njima, ali i prema hrvatskom narodu u Duvnu i tom kraju uopće. Istodobno je HDZ u dopisu Saboru SR Hrvatske odbacio “krivnju” zbog “reakcije duvanjskog puka protiv nametnutih odluka”.
Petokrake su svakim danom sve više gubile sjaj i same padale prije nego to ih je itko počeo skidati. Dok je komunistička vlast zajedno s režimskim novinarima strahovala od “hrvatskog nacionalizma” i “krupnih promjena u istočnoj Europi”, najveći dio Hrvata u BiH radovao se tim promjenama. Veliki dio Duvnjaka koji su prosvjedovali protiv akceleratora i vlasti živio je i radio
u Njemačkoj. Tamo su se susreli s drukčijim odnosom javnih službi i uopće države prema svojim građanima nego što je to bio slučaj u njihovu zavičaju. Rušenje Berlinskog zida i oduševljenje koje je zahvatilo Njemačku, ali i čitavu Istočnu Europu, nije moglo zaobići ni njih. Nakon dugo vremena sloboda i demokracija činile su se dohvatljivima.
Općinska konferencija SSRN Duvno zajedno s predstavnicima mjesnih konferencija zaključila je na sjednici održanoj 19. siječnja 1990. da su Televizija Sarajevo i Tanjug plasirali dezinformacije o događajima u Duvnu povodom prosvjednog okupljanja. Ista se primjedba odnosi i na većinu listova iz drugih republika. Republičkoj konferenciji SSRN postavljeno je pitanje “odakle krive informacije” TV Sarajevu, Tanjugu i drugim medijima kada su povodom duvanjskih događaja izdavana službena priopćenja. Od RTV Sarajevo zatraženo je da odgovore zašto nisu objavljeni prilozi duvanjskih novinara Petra Miloša i Ljube Đikić za TV odnosno Radio Sarajevo. Sudionici sjednice odbili su redovnu godišnju raspravu o izvještaju RTV Sarajevo o radu i planovima za tekuću godinu.
Na sjednici Republičke konferencije Saveza socijalističkog radnog naroda Bosne i Hercegovine održanoj u Sarajevu 9. veljače 1990. raspravljalo se i o pismu koje im je uputio Petar Miloš, dopisnik Televizije Sarajevo iz Mostara.
Miloš je optužio uredništvo Dnevnika da nije htjelo objaviti njegov prilog o duvanjskim događajima s početka siječnja, nego je te događaje tretiralo “selektivno i tendenciozno”. Posebno je kritizirao urednicu Dnevnika da je namjerno “zaboravila” nacionalističke ispade i izljeve četništva u Novoj Pazovi, a umjesto toga istaknula je duvanjske događaje nazvavši ih “nacionalističkom podvalom”. Spomenuta urednica Dnevnika TV Sarajevo bila je Dubravka Kenić, koja je nakon eskalacije rata u BiH napustila Sarajevo i otišla u Beograd. Na pročitano pismo reagirao je prvi čovjek RTV Sarajevo Neđo Miljanović, koji je rekao da “pismo nije dostavljeno redakciji, ali da će se o njemu zauzeti stav”. Stajalište o Miloševu pismu, odnosno o radu TV Sarajevo, zauzimali su i nešto slobodniji mediji. U zagrebačkom Vjesniku objavljen je članak u kojem je vrlo precizno prikazano stanje na toj televiziji, kojom su vladali srpski kadrovi i gdje ni na jednom ozbiljnijem uredničkom mjestu nije bilo Hrvata.
(nastavlja se)
Izvor: Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.