Što se zapravo dogodilo u Duvnu u siječnju 1990.
Uobičajena gužva i blagdansko okupljanje Duvnjaka pristiglih u zavičaj s raznih strana svijeta pretvorili su se 2. siječnja 1990. u masovne prosvjede. Okupljeni građani zaputili su se iz središta grada prema „Tvornici kablova“ izvikujući ekološke parole i pozivajući na odgovornost sve one koji su sudjelovali u programu izgradnje spornog akceleratora. Bio je to događaj kakav se do tada nije mogao ni zamisliti, a kamoli vidjeti u Duvnu. Kako skup nije bio organiziran i nisu bili artikulirani prosvjedni zahtjevi, tako je brzo i splasnuo. Ali stvorena je energija koju više nije bilo lako obuzdati. Novo okupljanje najavljeno je za idući dan (srijeda, 3. siječnja) u podne. Bez prethodne prijave mjerodavnim tijelima vlasti, bez formalne organizacije skupa te bez posebno određenog mjesta održavanja okupilo se oko 5000 osoba. Većina prosvjednika bila je iz duvanjske općine, a među njima je bila i nekolicina ljudi iz susjednih hercegovačkih, bosanskih i dalmatinskih mjesta. Prosvjednici su pred sjedištima institucija prozivali lokalne dužnosnike, uzvikivali njihova imena i tražili ostavke uz popratne povike “lopovi, lopovi”, a pojedinci su nasilno ulazili u prostorije Općinskog komiteta Saveza komunista, Skupštine općine i prostorije Tvornice kablova, gdje su razbijali i bacali namještaj te bacali papire kroz prozore. Prosvjednici su postavili uvjete koji moraju biti ispunjeni do 5. siječnja, za kada je zakazan sljedeći skup. Tražili su da se odmah sruši bunker i onemogući instalacija akceleratora. Drugi zahtjev odnosio se na učenje latinice, a ne ćirilice u prvom razredu osnovne škole – bez negiranja ćirilice, koju treba učiti u idućim razredima. Radilo se naime o pravilu uvedenom u SR BiH osamdesetih godina XX. stoljeća, da se u prvim razredima svih osnovnih škola u republici jedne godine najprije uči ćirilica, a druge latinica. Treći zahtjev ticao se učenja engleskog i njemačkog jezika u duvanjskim osnovnim i srednjim školama, gdje se do tada u tri od četiri prva razreda gimnazije učio ruski jezik. Zatraženo je da se strani jezici (pa tako i ruski) uče u skladu s interesom učenika te da se osigura učenje engleskog i njemačkog. Prosvjednici su tražili informacije o trošenju sredstava samodoprinosa, podjeli kredita iz “zelenog plana”, potrošnji sredstava vezanih za korištenje akumulacije Buško blato. Naposljetku su zatražili ostavke čelnih ljudi u općinskoj administraciji i poduzećima, koje su držali odgovornima za loše stanje u općini. Tražili su da se maknu Marko Plejić, Milan Karan, Blaž Pranjić, Goran Pranjić, Savo Karan, Ešref Selimović, Stipe Petrović, Nikola Stipić, Mirko Anić, Dragan Škorić, dr. Andrija Gudelj, Jozo Ivančić (sekretar Općinskog sekretarijata unutrašnjih poslova – OSUP), Ivan Dodig i Ibrahim Nukić, optužujući ih da su nesposobni ili da su kriminalci. Osnovan je i Organizacijski odbor prosvjeda, za čijeg je predsjednika imenovan Ivan Vučemil. Potpredsjednikom Odbora imenovan je Stipe Andrić, a članovima Odbora Niko Radoš, Ivan Grgić, Zvonko Skočibušić, Milan Tadić, Ilija Krajinović, Ante Grgić i Ivan Radoš. Njihov je zadatak bio artikulirati zahtjeve prosvjednika i pratiti njihovo ispunjavanje.
Prosvjedi su nastavljeni i 5. siječnja 1990. u 10 sati, kada je započelo okupljanje ispred hotela “Tomislav”. Ovaj se put u organizaciju prosvjednog skupa uključilo i Predsjedništvo OK SSRN i pokušalo preuzeti inicijativu. Ta je namjera razbijena isticanjem zahtjeva za promjenu imena Duvna u Tomislavgrad, što su okupljeni popratili uzvicima odobravanja i skandiranjem “Vratite mu ime”, “Nećemo ćirilicu” i “Lopovi, lopovi”. Tijekom prolaska prosvjednika pored zgrade pošte pred njih je izišao poseban odred milicije Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova iz Sarajeva, koji je bio pripremljen za intervenciju. Taj je odred kolokvijalno nazivan “specijalnim odredom” ili “specijalcima”. U izvještaju OK SK Duvno piše da su se sudionici protestnog skupa “ustremili na njih, tako da su se isti morali povući pred zgradu OSUP-a, bez intervencije…”. Nakon toga su se prosvjednici okupili ispred “Stanice javne bezbjednosti”, kako se službeno zvala zgrada milicije, gdje su “vrijeđali poseban odred milicije”, kojima su uzvikivali “Nije ovo Kosovo”, “Idite u Srbiju”, “Nije ovo Srbija”, “Ovo je Hrvatska”, “Komunisti lopovi”, “Usrale se delije”… Dolaskom posebnih snaga milicije iz Sarajeva prosvjedi su eskalirali i pretvorili se u masovni izraz nezadovoljstva protiv komunističke vlasti, neravnopravnog položaja Hrvata u Duvnu, SR BiH i u Jugoslaviji uopće. Prosvjednici su došli do zgrade “društveno političkih organizacija” i ultimativno tražili rušenje bunkera, što im je i obećano. Razišli su se uz pjevanje hrvatske himne “Lijepa naša” te pjesama “Ustani bane Jelačiću” i “Marjane, Marjane”. Prosvjednici su se okupili i sutradan, 6. siječnja 1990., pa im se obratio predsjednik OK SSRN i obavijestio ih da je rušenje, odnosno onesposobljavanje bunkera započelo. Nakon što su se u to uvjerili, prosvjednici su se, opet uz pjesmu, razišli, a prosvjedi su prestali.
Nakon početne šutnje, mediji u BiH počeli su pratiti događaje u Duvnu dajući im različita, ali uglavnom negativna značenja. Sukob između prosvjednika i lokalnih te republičkih vlasti nastavljen je unutar institucija sustava. Uslijedila je borba za političku i medijsku interpretaciju prosvjeda. Nekolicina u narodu nekompromitiranih ljudi iz općinskog vodstva, koje se nakon masovnih prosvjeda našlo na “brisanom prostoru”, bez čak i prividnog političkog legitimiteta, preuzela je novu ulogu – obrane svoje općine i građana od kritika i mogućih sankcija republičkog i državnog vodstva. Zajedno sa skupinom mlađih obrazovanih ljudi, liječnika i profesora iz Duvna, suprotstavili su se republičkom (posredno i saveznom) komunističkom vodstvu, koje su predstavljali Nijaz Duraković (SK BiH), Jure Galić Rojak (SUBNOR) i Edina Rešidović (SSRN). Navedeni su na sjednici Centralnog komiteta SK BiH iznijeli brojne objede i najoštrije osude Duvnjaka. Duraković je ustvrdio “Tuđmani su već tu” i dodao kako se na prosvjedima vikalo “Srbi, selite se”. Jure Galić govorio je o “ličnom iskustvu” iz 1941. i 1942., kada su “hrvatski nacionalisti, ustaše i ostali” spremali realizaciju programa likvidacije ćirilice, ali i Srba. Svoj govor “okitio” je slikovitim prikazima noževa, jama i krvi – ključnim riječima komunističke epike.
(nastavlja se)
Izbor: Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.