DUVNO U ZADNJEM DESETLJEĆU KOMUNISTIČKE VLASTI (6)

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Društveni i politički kontekst u kojem je došlo do prosvjeda u Duvnu

Takozvana „antibirokratska revolucija“ već je odavno prešla republičke granice SR Srbije i sve je jače markirala srpske etničke granice, odnosno granice srpske političke dominacije i “tvrde jezgre Jugoslavije”. Tako je sve više utjecala i na prilike u SR BiH, a srpski nacionalistički mitinzi postajali su dio i bosansko-hercegovačke stvarnosti. U istočnohercegovačkoj općini Nevesinje, većinski naseljenoj srpskim stanovništvom, održano je od 28. lipnja do 17. studenoga 1989. deset manjih ili većih mitinga na kojima je dio tamošnjeg srpskog stanovništva iskazivao podršku Slobodanu Miloševiću i njegovoj politici, odnosno nezadovoljstvo lokalnom i republičkom vlašću. Nevesinjci su pokušali u Beogradu naći rješenje za svoje političke probleme i sve veće siromaštvo koje nisu mogle riješiti “boračkim penzijama” i slabo plaćenim državnim službama. Zauzvrat su poslužili “Miloševićevoj politici” za napad na hrvatsko i slovensko partijsko vodstvo te “discipliniranje” ili eventualnu smjenu bosansko-hercegovačkog.

Redali su se događaji koji su ukazivali na sve manju potporu socijalističkojili “Titovoj” Jugoslaviji, kako su je najradije zvali njezini zagovornici. U Novoj Pazovi (Vojvodina), u subotu 6. siječnja 1990., na pravoslavni Badnji dan, osnovana je “Srpska narodna obnova” (SNO), stranka čiji je glavni cilj “stvaranje demokratske i višestranačke srpske države u njezinim povijesnim i etničkim granicama” – tu su po zamisli autora stranačkog programa, ali i njegovih sljedbenika, spadali Bosna, Kordun, Hercegovina, Lika, Banija, Slavonija i Kninska krajina. Stranka je nastala iz antikomunističkog udruženja “Sava”, na čijem je čelu bio Mirko Jović. Njemu se pridružio Vuk Drašković, koji je potpisan kao predsjednik Inicijativnog odbora i koji je izlagao (stranački) program na godišnjoj skupštini društva koje je pretvoreno u “Srpsku narodnu obnovu”. Drašković je tom prilikom rekao i sljedeće: “Ubuduće ni jedan ubijeni, poniženi i povređeni Srbin ne sme ostati neosvećen. Oni pak, koji danas širom Jugoslavije a naročito u Hrvatskoj mašu barjacima mržnje prema Srbima i nagovještavaju nove zločine moraju biti na vreme upozoreni da ni stari srpski grobovi još nisu osvećeni i da su mrtvi jači od živih. Nama ovih dana sa svih strana iz Hrvatske pristižu izveštaji kako su vređani, pretučeni i šikanirani pojedini Srbi. Mi moramo početi da pravimo spiskove svojih neprijatelja, moramo na svaku povredu da uzvratimo. Mi ne smemo da se žalimo, moramo da se branimo i odbranimo.”

Istoga dana, 6. siječnja 1990., u Splitu je osnovan ogranak Hrvatske demokratske zajednice. Na osnivačkoj skupštini govorili su dr. Franjo Tuđman, Vladimir Šeks, prof. dr. Šime Đodan i predsjednik Inicijativnog odbora u Splitu dr. Zvonimir Marković. Glavna poruka sa skupa “Protiv nasilja” istaknuta je u naslovu teksta objavljenog u Vjesniku. Na skupu je prvi govorio Marković, koji je rekao da je cilj stranke “osobna sloboda, zdrava obitelj i slobodan hrvatski narod evropskog ponašanja i življenja”. Tuđman je demantirao optužbe iznesene na račun HDZ-a, a “jugoslavenskoj sintezi” suprotstavio je “hrvatski interes”. Parafrazirajući Stjepana Radića, rekao je da nema ništa protiv toga da Srbija postane kraljevina, ali Hrvatska će biti republika. Šeks je rekao da je HDZ odgovor na pokušaj stvaranja “Srboslavije” te da se oni “klone nasilja i po svaku cijenu žele spriječiti građanski rat”. Đodan je govorio o sustavnom eksploatiranju Hrvatske, upozorio na to da je Milošević pogazio Ustav anektirajući pokrajine te pozvao na dijalog “s pametnim Srbima s kojima se može razgovarati i raščistiti što je naše a što njihovo”.

Osvrt na osnivanje SNO-a u Novoj Pazovi, ogranka HDZ-a u Splitu, a poslije, 11. veljače 1990., i u Šibeniku te na demonstracije u Nevesinju i Šipovu važan je za razumijevanje konteksta u kojem su se dogodile i duvanjske demonstracije. Podsjećanje na detalje s tih događaja potrebno je da bismo razumjeli svu neopravdanost izjednačavanja događaju u Duvnu s onima u Novoj Pazovi, kao i poistovjećivanja SNO-a s HDZ-om, što je uporno i sustavno činila većina komunističkih političara i medija u BiH i Jugoslaviji. Novinar zagrebačkog tjednika Danas Milan Jajčinović to je objasnio na sljedeći način:

Demokracija i represija se, dakako ne trpe. A kod nas su još brojni oni koji bi o demokraciji i u ime demokracije – ne samo na Kosovu htjeli odlučivati pendrekom. Takvi i prave nasilne simetrije, pokušavajući izjednačiti ipak neizjednačivimoljevićevski ekspanzionizam Vuka Draškovića i “povijesni razvitak samobitnosti” Franje Tuđmana, dodati im dra Ibrahima Rugovu i Dimitrija Rupela. Kada ih tako skupe, onda bi im kao u ime demokracije presuđivali. Kako da ne! Kao da su ti kojima bi oni da sude isključiviji i rigidniji od njih. Dosta je takvih “čuvara demokracije” koji su spremni svoj politički stav braniti revolverom, koji su uvjereni da je kalašnjikov ime poznatog demokrata. Demokracija je pravo na različitost i njene granice više ne bi smjeli određivati politički panduri. Inače nam opet neće biti ništa sveto.

(nastavlja se)

Izvor: Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i  katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.