Prosvjedi protiv ruskog akceleratora i jugoslavenskog komunizma
Prosvjedi koji se nisu dogodili u Sarajevu dogodili su se u Duvnu. Prvih dana siječnja 1990. došlo je do prosvjednog okupljanja (uglavnom) većinskog hrvatskog stanovništva u Duvnu (Tomislavgrad). Razlog nezadovoljstva bio je početak izgradnje “linearnog elektronskog akceleratora” ruskog podrijetla, koji je sarajevska tvrtka Energoinvest namjeravala postaviti u tamošnjoj Tvornici kablova. Duvanjskim krajem pronio se glas da je akcelerator radioaktivan te je zbog zračenja štetan za okoliš i zdravlje ljudi. Informaciju je pratila i primjedba “da nije štetan ne bi se ni gradio u Duvnu”. Ona se činila logičnom kada se uzme u obzir da je komunistička jugoslavenska vlast do tada vrlo malo ulagala u taj kraj. Slučaj akceleratora u Duvnu nastao je unutar šireg društvenog i političkog konteksta, koji se odnosi na slabljenje i raspad komunističkog sustava u Europi, ali još više u svjetlu tragedije koja se dogodila u sovjetskoj atomskoj elektrani u Černobilu. Percepcija većine stanovništva Jugoslavije (kao i čitave Europe) o atomskoj energiji drastično je promijenjena. Osim u građanstvu, protunuklearno raspoloženje ojačalo je i u znanstvenim i akademskim krugovima, a nuklearne elektrane postale su bauk i smrtna opasnost. Nakon havarije u Černobilu ekologija je postala prilično efikasno oružje protiv (komunističkih) režima i vladajućih garnitura. Bila je to tema koja je lako okupljala nezadovoljnike, osiguravajući im legitimitet nastupanja i ne dovodeći ih pri tome u izravnu ideološko-političku konfrontaciju s vlašću. Zalagati se za čist zrak i “zdravlje naše djece” bio je legitiman, ali i legalan način pritiska na vlast. Uskoro se i sama vlast postavila donekle tolerantno prema “zelenima”, računajući da to može biti dobar ispušni ventil nezadovoljnicima. Ekološki pokreti, a uskoro i stranke, stvarali su privid pluralizma a da nisu bili stvarna prijetnja i politička konkurencija komunističkim vlastima. Ipak, ekološka pitanja često su bila tek povod, a ne i glavni motiv nezadovoljstva i prosvjeda.
Prvi otvoreni i javni prosvjedi koje nije organizirao Savez komunista, a za njih je saznala i šira javnost, dogodili su se početkom siječnja 1989. u Zenici, kada je četrdesetak građana izišlo na ulicu prosvjedujući protiv zagađenja. No sutradan je Socijalistički savez radnog naroda organizirao još veći skup, na kojem je zatražena bolja zaštita od zagađenja. Tako je Partija preko Socijalističkog saveza preuzela kontrolu nad prosvjednicima i prosvjedom, prikazujući ga kao svoju akciju. Ipak, prije se malotko usuđivao javno prosvjedovati.36 Prosvjedi protiv zagađenja dogodili su se u općini Ljubuški još u ljeto 1988., kada su mještani Mostarskih Vrata, Gradske i Gornjih Radišića blokirali prilaz deponiju smeća koji se nalazio između tih triju sela te su spriječili njegov dovoz. Pregovori s gradskim vlastima trajali su danima, sve dok nije postignut određeni sporazum. Predstavnici vlasti prijetili su milicijom, pa čak i vojskom iz garnizona u Čapljini. Informacija o prosvjedu nije došla do medija te je ostao nepoznat javnosti.
Na konferenciji za tisak koju je 10. studenoga 1989. održao Republički komitet za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu Bosne i Hercegovine demantirane su glasine da se u BiH odlaže atomski otpad iz Krškog i elektrana iz inozemstva. Obavljene su provjere u Zenici, ali i u Titovu Drvaru, gdje su građani bili “uznemireni tvrdnjom da se na gradskom deponiju odlaže radioaktivni otpad nuklearne elektrane Krško”. Predsjednik Republičkog komiteta za zdravstvo naglasio je “da se nuklearni otpad ne odlaže nigdje u BiH, a ukoliko to netko eventualno čini, to jedino može biti ilegalno i zakonski kažnjivo, premda nema provjerenih dokaza o takvim slučajevima”.
Isti dan kada je objavljen ovaj demanti, 11. studenoga 1989., Slobodna Dalmacija objavila je tekst pod naslovom “A-bomba u Tvornici kablova?” s podnaslovom: “Duvno – ‘ekološki’ uznemirena javnost” i fotografijom betonskog bunkera. Tekst je bio svojevrstan odgovor na delegatsko pitanje koje je u Skupštini općine Duvno mjesec dana prije postavio delegat u Vijeću udruženog rada Zoran Bošković. Ali tekst nije bio samo to, što pokazuje i njegova sljedeća rečenica: “Od Boškovića saznajemo da u Duvnu, koje slovi kao relativno nezagađena sredina, još uvijek nije bilo javnih protesta zbog gradnje spornog akceleratora što će ga isporučiti Institut atomske fizike pri akademiji nauka SSSR-a u Novosibirsku.” Svojevrsno medijsko poticanje na “javne proteste” protiv nepoznate naprave koja je dolazila iz Sovjetskog Saveza, odnosno Novosibirska, pa je prema logici većine duvanjskog stanovništva već po samom mjestu podrijetla bila “štetna”, dalo je rezultata. Dugotrajno strahom potiskivano nezadovoljstvo izišlo je na površinu u obliku demonstracija što su izbile neposredno nakon božićnih i novogodišnjih blagdana. One su u početku bile usmjerene protiv akceleratora, ali i, pokazalo se vrlo brzo, protiv komunističke vlasti, i to najprije one lokalne, koja se doživljavala kao eksponent ukupne komunističke oligarhije. U početku su glavni ton, ali i snagu, prosvjedima davali duvanjski radnici u inozemstvu (“gastarbajteri”) koji su došli kući za blagdane. Već je sam broj od oko osam tisuća Duvnjaka koji su u tom trenutku radili u inozemstvu (uglavnom u Njemačkoj) sam po sebi važna društveno-politička činjenica. Teškoće s kojima su osiguravali egzistenciju sebi i svojim obiteljima bile su povećane odnosom “njihove zemlje” i lokalne vlasti prema njima. Stalno sumnjičeni, sustavno šikanirani i ponižavani te dosljedno potkradani,“gastarbajteri” su imali snažan osjećaj animoziteta prema jugoslavenskoj komunističkoj vlasti. Tome su svakako pridonijeli i procesi “hrvatskim (klero) nacionalistima” konstruirani i vođeni tijekom osamdesetih godina, kada je nekolicina fratara iz duvanjskog samostana i mladića iz okolnih sela osuđena na višegodišnje zatvorske kazne. Politička i medijska kampanja stvorile su sliku o Duvnu, ali i Hrvatima u “zapadnoj Hercegovini” (kamo je Duvno politički smješteno, a kamo zapravo ne pripada), kao jednom od “najproblematičnijih” gradova, općina i regija u socijalističkoj Jugoslaviji.
Kao što je već navedeno, prosvjed se vrlo brzo okrenuo s akceleratora na lokalne komunističke dužnosnike. Naime dok su Duvnjaci u inozemstvu naporno radili i teško stjecali sredstva za život, nekolicina njihovih sugrađana bez posebnih profesionalnih ili drugih kvaliteta, najčešće zato što su se priklonili režimu, dijelila je funkcije i novce (koje su i oni u tuđini zarađivali). Pri tome su pridonijeli, dopustili ili barem mirno gledali kako njihova općina postaje jedna od najsiromašnijih i najzapuštenijih u BiH. Unatoč ogromnom novcu koji je na temelju njihova rada u inozemstvu dolazio u Jugoslaviju putem tzv. doznaka, za one Duvnjake koji su se htjeli vratiti kući, ili za njihovu djecu koja su završila visoke škole, u Duvnu nije bilo posla, a samim time niti života. Država im nije htjela osigurati posao, a socijalistički sustav nije im dopuštao da si ga osiguraju sami. Osim ovih čisto praktičnih, egzistencijalnih razloga, postojali su i oni politički, kulturološki, pa i civilizacijski, a da i ne spominjemo komunističke zločine i represiju koja se sustavno provodila nad narodom ovoga kraja. Dugogodišnji boravak u uređenim zemljama zapadne demokracije osnažio je njihovu kritičnost prema komunističkoj vlasti i besperspektivnosti koja je vladala u njihovu zavičaju. Promjene koje su se dogodile u neposrednoj blizini njihovih “privremenih boravišta” probudile su i u njima želju za promjenom stanja u rodnom kraju. Zato duvanjske događaje treba staviti i u kontekst političkih previranja na istoku Europe, rušenja “Antifašističkog zaštitnog zida” u Berlinu (kako su istočnonjemačke vlasti službeno zvale Berlinski zid) te konačno promjena unutar socijalističke Jugoslavije i njezinih republika.
(nastavlja se)
Izvor: Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.