Od „okorelih srednjoškolaca“ do terorista
Duvno se našlo pod pojačanom pozornošću represivnih tijela vlasti, koja su nastojala pronaći “nosioce neprijateljske djelatnosti i njihove veze”. Nisu otkriveni nikakvi međunarodni teroristi niti kakvi ideolozi koji bi stajali iza platforme nacionalističkog ili sličnog djelovanja. Umjesto njih uhićena su četvoricamladića koji su tek završili srednju školu. Oni su 19. rujna 1985. pred Okružnim sudom u Mostaru osuđeni za kaznena djela neprijateljske propagande (članak 133.Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije/ KZ SFRJ) i terorizma (čl. 125. i 138. KZ SFRJ). To su bili Šimun Šarić, rođen 1966., iz Stepena; Jozo Radoš, rođen 1965., iz Crvenica; Pavo Šarac, rođen 1965., iz Donjeg Brišnika i Jozo Ćurčić, rođen 1965., iz Gornjeg Brišnika, svi iz općine Duvno. Uhićeni su i osuđeni (na zatvorske kazne u trajanju od četiri godine i četiri mjeseca do četiri godine) jer su kao “organizovana grupa” još od 1980., dakle kao četrnaestogodišnjaci i petnaestogodišnjaci, u “strogoj konspirativnosti” djelovali s pozicija “hrvatskog nacionalizma i separatizma”. Još su kao srednjoškolci “pisali pjesme izrazito neprijateljskog sadržaja”, crtali“nacionalističke i ustaške simbole”, a kod optuženih su pronađene “školske bilježnice i udžbenici sa ispisanim nacionalističkim i ustaškim simbolima i parolama i tekstovi pjesama i pisama neprijateljskog sadržaja”, kao i 27,5 kg eksploziva, koji su tobože namjeravali upotrijebiti za “izvođenje diverzantsk terorističkih akcija” i rušenje “Ustavom SFRJ utvrđenog poretka”. Zapravo se radilo o privrednom eksplozivu kojim je otac jednoga od optuženih uređiva gradilište.
U Informaciji o djelovanju sa neprijateljskih pozicija na području opštine Duvno, nastaloj kao materijal sa sjednica Predsjedništva OK SK BiH Duvno i Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ) općine Duvno koje su se održavale u ljeto 1985., piše da su razmatrani i “drugi neprijateljski istupi grupa i pojedinaca na području opštine” te je konstatirano da su “nosioci neprijateljskih djelatnosti” uglavnom “mlađa lica, što posebno zabrinjava i ukazuje na nivo indoktrinacije mladih ljudi sa pozicija suprotnih samoupravnom socijalizmu i osnovnim tekovinama NOR-a i socijalističke revolucije”. Zaključeno je da je jedan od uzročnika navedenih pojava “slab, nedovoljan i neadekvatan idejno vaspitni rad sa omladinom, posebno školskom”, ali i da se “direktna i snažna indoktrinacija školske omladine ostvaruje na nastavi vjeronauka, koji drže svećenici specijalisti za rad s omladinom”, a posebno fra Jozo Križić i fra Jozo Zovko. Na optužene su “poticajno djelovali oportunistički stavovi i ponašanje” nekih profesora: Mije Tokića, Stojana Vučemila, Branka Zrne i Mate Kelave, koji su “bili upoznati na neki način sa djelatnošću navedenih učenika ali nisu obavijestili upravu škole niti nadležne organe”. Pred sve komuniste u općini, a posebno u školama, postavljen je zadatak provođenja “diferencijacije sa pojedincima i grupama koji djeluju sa idejno tuđih pozicija” uz posebnu napomenu da s omladinom ne mogu raditi osobe koje su se “eksponirale s tuđih idejnih pozicija” te da u “raščišćavanju sa ovim pojedincima treba koristiti zakonska i druga ovlaštenja shodno samoupravnoj praksi”.
Hrvatskim nacionalizmom u Duvnu i Bosni i Hercegovini bavile su se i savezne institucije. Tako je u informaciji SDB-a Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove (SSUP) navedeno da su u “zadnjih nekoliko godina” česta “nacionalistička ispoljavanja” jednoga broja učenika i studenata Hrvata iz Hercegovine, što se manifestira kroz “verbalne istupe i vrijeđanja na nacionalnom osnovu”. A onda su, po ustaljenom redu, nabrojeni svi stereotipni grijesi hrvatskih studenata i srednjoškolaca iz Hercegovine, koji “pjevaju ustaške pjesme i veličaju NDH”, “brane Stepinca”, “odobravaju zlodjela ustaša nad srpskim življem”, “pišu nacionalističke i ustaške parole”, a sve to “pod utjecajem reakcionarnog dijela klera”. Spomenuta je i skupina svršenih srednjoškolaca i Brišnika, Mesihovine i drugih duvanjskih mjesta koja je, opet “pod utjecajem reakcionarnog dijela klera” i “ekstremnog dijela fašističke emigracije iz inostranstva”, pripremala eksploziv i naprave za “izvođenje diverzantsko-terorističkih akcija na tom području”. Naravno, radilo se o političko-milicijskoj konstrukciji u kojoj je nekoliko mladih ljudi osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne, a čitav kraj, zajedno s “ekstremnim” svećenicima, još jednom prokazan kao ustaški i teroristički. Dokle su išle istrage i što se sve smatralo “neprijateljskim djelovanjem” pokazuju i podaci da je SDB registrirao kako je “desetogodišnjak” iz Kongore kod Duvna “pisao parole kojima se vrijeđa ličnost druga Tita i parole ‘Živjela Hrvatska’ i ‘Živio Ante Pavelić’, a uz to je nacrtao hrvatski grb bez socijalističkih simbola”. Registriran je i slučaj svađe između učenica hrvatske i muslimanske nacionalnosti u osnovnoj školi u Duvnu nakon što su dvije učenice muslimanske nacionalnosti tvrdile da su osuđeni svećenici Vlašić i Križić “zaslužili kaznu”. Pod “kleronacionalističku djelatnost” zavedeno je i pjevanje hrvatske himne “Lijepa naša” nakon nekih vjerskih svečanosti. Tako je registrirano da se u Duvnu na proslavi Sv. Nikole Tavelića 1981. nakon pjevanja himne “začuo euforičan aplauz četiri do pet hiljada prisutnih vjernika”.
O načinu na koji su predstavnici jugoslavenske vlasti gledali na Hrvate iz “zapadne Hercegovine”, kamo su smještali i Duvno, vrlo slikovito govori rečenica iz knjige Ljubana Karana, oficira “organa bezbednosti”, odnosno protuobavještajne službe Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO), kolokvijalno nazivane KOS prema ranijem nazivu “kontraobavještajna služba”. Pišući o počecima svoga rada u sigurnosnoj službi, potpukovnik Jugoslavenske narodne armije (JNA) i autor knjige kaže:
Jedan suradnik, Hrvat, uporno je ukazivao na vojnika iz jednog sela kod Duvna da je nacionalista, sa ekstremnim šovinističkim stavovima i da na njega treba obratiti pažnju. Moram priznati da me u početku to nije nešto mnogo zainteresovalo iz prostog razloga, “Hrvat iz zapadne Hercegovine – pa šovinista”, jaka stvar, pa koji Hrvat sa tog područja to nije?
Radilo se o već spominjanom Pavi Šarcu, koji je bio na odsluženju vojnog roka u Kovinu, gdje je autor knjige službovao i na temelju marginalnih i naivnih izjava i rečenica u pismima “pakirao” mu “neprijateljsko djelovanje”. Karan je kao inspiratora i organizatora “Brišničkog slučaja” označio fra Jozu Križića, koji je tobože na satovima vjeronauka “vršio uticaj na srednjoškolce da se udružuju i ruše Jugoslaviju, a sa najokorelijim srednjoškolcima je kontaktirao i van crkve i usmeravao ih kako da deluju”. Gotovo da bi se sva paranoja jugoslavenskog komunističkog sustava mogla pročitati iz ove rečenice, a pogotovo iz fraze “najokoreliji srednjoškolci”. Karanova knjiga puna je predrasuda karakterističnih za određeni broj “oficira” i “bezbednjaka” JNA i, što je znakovito, kod njega se u dvadeset godina od “slučaja Šarac” ništa nije promijenilo. Ostao je isti mentalni sklop, formiran davno u vojnim školama i na “bezbednosnim kursevima”. To pokazuje i njegovo nagađanje kako je jedan od osuđenih Duvnjaka, Jozo Radoš, za kojega inače tvrdi da je bio “fasciniran ustaškim pokretom”, vjerojatno 2000. postao ministar obrane u vladi Republike Hrvatske. To zaključuje po tome što je Radoš “od mladosti pokazivao interesovanje prema politici i bio je predsednik omladine u svome selu”.32 Kao što su za potpukovnika Karana svi Hrvati iz zapadnog dijela Hercegovine “šovinisti”, tako su i svi hrvatski dužnosnici – ministri vjerojatno “fascinirani ustaškim pokretom” bez obzira na to jesu li u vladi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) do 2000. ili onoj šesteročlane lijeve koalicije nakon 2000., kada je ministar obrane bio drugi Jozo Radoš.
Petnaestak mjeseci nakon suđenja duvanjskim mladićima za “terorizam” i dvije godine nakon uhićenja i suđenja “brišničkoj skupini” zbog pjevanja na proslavi upriličenoj zbog ispraćaja u vojsku dogodio se donekle sličan slučaj u Sarajevu. Sličan samo na prvi pogled, jer je vlast u tom slučaju postupila potpuno drukčije, što je važno za usporedbu i ocjenu duvanjskih događaja. Naime skupina od 19 mladića i djevojaka iz, kako je u medijima navedeno, “dobrih kuća” proslavljala je rođendan u zajedničkoj organizaciji dviju studentica Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Stan u kojem se proslava odvijala bio je okićen nacističkim zastavama, uzvanici su nosili neku vrstu odora s kukastim križevima na rukavima ili četničkim kokardama na glavama. Raspravljalo se o potpori slovenskim kolegama koji su tražili ukidanje štafete, služenje civilnog vojnog roka i slično, čak se govorilo i o organizaciji uličnih mitinga i prosvjeda. Nakon tri tjedna medijske galame, niza partijskih sastanaka i sjednica “drugarskih vijeća”, čitav je slučaj zataškan. Bio bi već odavno i zaboravljen da na tom rođendanu nisu bile neke javnosti i danas zanimljive osobe kao što su Aleksandar Hemon, Isidora Bjelica ili Miljenko Jergović.
Naravno da se ovdje nije radilo ni o kakvoj “fašističkoj ideologiji” niti fašizmu, kao što to nije bio slučaj niti u Duvnu. Ono što je važno za ovaj slučaj jest to da odnos prema učenicima i studentima Hrvatima iz Duvna nije bio isti kao odnos prema studentima različitih nacionalnosti (što je posebno važno) iz Sarajeva. Dok su prvi osuđeni kao “okorjeli srednjoškolci”, fašisti i teroristi, drugi su ukoreni na “drugarskom vijeću” zbog “egzibicionizma”. Kukasti križ na bilježnici srednjoškolca iz Duvna (čiji je otac “radnik na privremenom radu u inozemstvu”, a djed nestao 1945. negdje na Križnom putu) smatran je mnogo opasnijim od istog tog znaka na zidu stana studentice iz Sarajeva čiji je otac šahovski majstor, a djed pukovnik vojne službe sigurnosti KOS-a. Prvi su bili rezultat i uspjeh “djelovanja ekstremne emigracije, (klero)nacionalizma i slično”, dok su drugi bili slika propusta i neuspjeha same Partije i vlasti. Da bismo objasnili svu složenost odnosa između sela i grada, odnosno Sarajeva i rubnih dijelova BiH, trebalo bi nam mnogo više prostora nego što to dopušta ovaj rad. Komunistička društvena elita (iako i sama najvećim dijelom sa sela) najčešće se prezrivo odnosila prema selu i seljacima kao nekoj vrsti nepopravljivih klasnih neprijatelja i protivnika socijalizma. Ta se netrpeljivost zadržala i do danas, a u mnogim (pro)komunističkim interpretacijama rata iz devedesetih govori se o sukobu “ruralnih” elemenata s “urbanim”, odnosno napadu na gradsku kulturu i civilizaciju.34 U svakom slučaju, duvanjski mladići završili su u zatvoru, a sarajevska je mladež završila fakultete, dijelom i magistrirala i doktorirala, te i danas, nakon što se komunistički sustav urušio zajedno s jugoslavenskom državom, zauzima vrlo važne pozicije u društvu. Da se tu nije radilo tek o promjeni političke situacije u petnaestak mjeseci razmaka između duvanjskih i sarajevskih događaja (iako je i to imalo utjecaj na odluke vlasti) ukazuju i zbivanja s početka devedesetih.
(nastavlja se)
Izvor: Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.