DUVNO U ZADNJEM DESETLJEĆU KOMUNISTIČKE VLASTI (3)

objavljeno u: NOVOSTI | 0

Pjesma iz Brišnika

Komunistička vlast bila je posebno uznemirena događajem iz ljeta 1984. godine. U kući Joze Pranjića u selu Donji Brišnik okupilo se 31. srpnja 1984. šezdesetak mještana na ispraćaju njegova sina Dragana u vojsku. Tom je prilikom došlo do “pjevanja pjesama neprijateljskog sadržaja”. Prema službenim izvješćima pjevalo se tu štošta, od hrvatske himne “Lijepa naša”, pjesme “Marjane, Marjane”, “U Brišniku bijela ruža niče pa i ona hvaljen Isus viče”, pa do stihova “Oj crkvice na Brišničkom brijegu u tebi se Pavelići legu”, “Druže Tito, kupit ću ti fiću, a mercedes Anti Paveliću”, “Duvno moje ne volim te više u tebi se ćirilicom piše”… Primjetno je da je u službenoj dokumentaciji, kao i u medijima, hrvatska himna zajedno s pjesmama vjerskog sadržaja poistovjećena s onima gdje se klicalo Paveliću. Neke su pjesme i izmišljene. Zabilježeno je i pozdravljanje “uzdignutom desnicom” uz navodno klicanje Hitleru. Kao inicijatori i sudionici u pjevanju “vjerskih i nacionalističkih” pjesama identificirana je skupina od 18 učenika i studenata starosti između 17 i 23 godine. Konstatirano je da su u pjevanju “sudjelovali i ostali prisutni” te da je među njima bilo “maloljetnika i djece”. Općinski sud za prekršaje osudio je trojicu maloljetnika na kaznu zatvora u trajanju od 15 dana, a devetero ih je osuđeno na zatvorske kazne od 60 dana. U službenim dokumentima kao sudionici događaja navedeni su: Zdravko Prljević, rođen 1962. u Brišniku, završio srednju kemijsku školu; Slobodan Prljević, rođen 1962. u Čitluku, član SKJ, student ONO i DSZ na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu; Ante Belić, rođen 1963. u Brišniku, član SKJ, završio srednju vojnu školu u Beogradu, student ONO i DSZ na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu; Milenko Belić, rođen 1961. u Brišniku, student Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu; Ivan Tomić, rođen 1963., student Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu; Bože Banović, rođen 1962. u Brišniku, autoprijevoznik; Ljuban Marinčić, rođen 1965. u Mrkodolu, završio srednju tekstilnu školu; Ante Marinčić, rođen 1964. u Mrkodolu, završio srednju tekstilnu školu; Mate Dukić iz Brišnika, rođen 1966., učenik IV. razreda Srednje građevinske škole u Duvnu; Ante Dukić, rođen 1967., učenik srednje škole u Zagrebu; Branislav Musić, rođen 1963. u Brišniku, student Pedagoške akademije u Sarajevu; Željko Musić, rođen 1967. u Brišniku, učenik Srednjoškolskog centra u Duvnu; Ante Banović, rođen 1961. u Brišniku; Mirko Prljević, rođen 1966. u Brišniku, završio srednju školu; Marko Ćurčić, rođen 1965. u Brišniku, završio srednju školu; Ivan Pranjić, rođen 1965., napustio srednju školu; Tomislav Ćerdić, rođen 1962. u Brišniku, KV mesar bez zaposlenja te Frano Musić, rođen 1967., koji je živio u Australiji i boravio u Duvnu kod rodbine. Trojica od njih i kazneno su gonjena te su 21. studenoga 1984. osuđena na zatvorske kazne u trajanju od devet Bože Banović odnosno deset (Zdravko Prljević i Milenko Belić) mjeseci. Fra Jozo Križić osuđen je 20. rujna 1984. na kaznu zatvora u trajanju od 60 dana s obrazloženjem da je 20. srpnja 1984. u mjestu Vojkovići u propovijedi na misnom slavlju održanom u povodu Svetoga Ilije pozivao vjernike da se “odreknu lažnih ideologija”, “da ne sjede na dvije stolice”, jer “sve je prolazno a Crkva i Bog nude vječni život“.

U informaciji koju je izradio OK SK BiH Duvno navedene su za to vrijeme uobičajene političke fraze po kojima je tobože “ogromna većina radnih ljudi, omladine i građana istinski i čvrsto, bez kolebanja, na liniji politike Saveza komunista Jugoslavije, za slobodan i nesmetan razvoj, bratstvo i jedinstvo, socijalistički samoupravni razvoj i nesvrstanu vanjsku politiku zemlje”, ali da sene smije zaboraviti niti podcijeniti “djelovanje pojedinaca i grupa”. Kao primjeri takvoga djelovanja navedeni su slučajevi koji su se dogodili prethodne dvije godine, od skidanja slike J. B. Tita u Osnovnoj školi Bukovica do paljenja državnih zastava, pjevanja “neprijateljskih pjesama” te pisanja “neprijateljskih parola” u Srednjoškolskom centru u Duvnu. Kao glavni inicijatori neprijateljskih djelatnosti apostrofirani su “pojedini katolički svećenici” koji “manipuliraju vjerskim osjećajima građana, naročito omladine”. Kao “najekstremniji” svećenici navedeni su fra Jozo Zovko, fra Ferdo Vlašić, fra Jozo Križić i fra Ante Perković, za koje je napisano da “ne misle dobro ni ovom narodu, ovoj zemlji, i ogromnoj većini poštenih i lojalnih svećenika”. Informacija završava konstatacijom da su sve lokalne društveno-političke organizacije osudile “ove negativne pojave” i zauzele “jedinstven stav” da neće dopustiti poigravanje s “našom slobodom, slogom, bratstvom i jedinstvom, socijalističkim zajedništvom, samoupravnim i nesvrstanim putem razvoja”.

Ubrzo je “Brišnički slučaj” ispunio stranice gotovo svih jugoslavenskih novina od Sarajeva, Zagreba, Splita i Beograda pa do Skopja. Već sami naslovi odaju stajališta i karakter tekstova. Uz žestoke osude uglavnom su reinterpretirani podaci iz službene partijske informacije o “negativnim pojavama u Donjem Brišniku”, gdje se sastao “zbor radnih ljudi i građana” koji je “oštro osudio” događaj. Mediji su zabilježili da se nije čuo nijedan glas u njihovu obranu, ali su primijetili i to da se nitko od drugih nazočnih na ispraćaju nije suprotstavio pjevanju ili prosvjedovao zbog toga, pa čak niti prijavio pjevanje nadležnim institucijama. Uhićenja su uslijedila tek 11. kolovoza (dvanaest dana nakon događaja), a tu se večer pred zgradom milicije okupilo pedesetak ljudi koji su “tiho prosvjedovali”. Mladići koji su optuženi za pjevanje pjesama “neprijateljskog sadržaja” odbili su kazati tko je bio “kolovođa”, odnosno tko je započinjao pjesme, nego su rekli sucu da “radi svoj posao”, zajednički prihvatili krivnju i otišli na izdržavanje kazne u mostarski zatvor. To je posebno isprovociralo vlast, koja je zaključila da je u pozadini slučaja netko moćan i dobro organiziran. Naravno, sumnja je pala na Katoličku crkvu, odnosno svećenike koji su stalno prozivani i optuživani za poticanje hrvatskog nacionalizma i uopće “neprijateljske djelatnosti”, što su oni negirali. Komunisti su poticali postupak tzv. diferencijacije i preko medija tražili od Crkve da se javno distancira od “brišničkih događaja” ako već s njima nema nikakve veze.

Pod pritiskom politike i medija te pod prijetnjom represivnog aparata osamnaest svećenika samostana u Duvnu s okolnim župnicima Duvanjskog dekanata potpisalo je 29. rujna 1984. izjavu koju su dostavili najvažnijim crkvenim i državnim institucijama u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Mostaru i Duvnu, uredništvima listova koji su pisali o tim događajima te uredništvima nekih katoličkih listova. Svećenici su odbacili navode u “Informaciji”, ukazali na štetnost poistovjećivanja “inkriminiranih pjesama” s onima domoljubnog ili vjerskog sadržaja te naglasili: “Nitko od crkvenih službenika na ovom području ni na koji način nije povezan s događajem o kojem se izvješćuje da se dogodio u Donjem Brišniku.” Svećenici su naznačili i mogućnost sudske zaštite protiv kleveta kojima su neki od njih izloženi.21 Dramski pisac i glumac Rusmir Agačević Rus napisao je za sarajevski Svijet duboko tendenciozan i zlonamjeran članak, toliko da neke dijelove tog članka vrijedi citirati:

Jeste l’ čuli djeco, vjerujte bez šale, otvara se škola za ustaše male… Što!? Što ne bi!? Auuu? Pa nek se djeca uče. Kad znaju pjevat i Antuku dozivat, nek se uče i drugim stvarima koje idu uz to. Kojim? Pa svim brate. Svim. Dobiju raspored časova i prionu na učenje. Prvi čas: zabijanje eksera pod nokte. Drugi: rezanje jezika. Treći: vađenje očiju kamom. Četvrti: udaranje maljom po glavi. Peti: klanje u sjedećem i Šesti: testerisanje glave u ležećem položaju. Ako se ko potrefi pa je slab, može ostati u rešeti i učiti otkidanje nogu i ruku sjekirom. Eto, tako bi napriliku izgledala ta, ustaška, škola.

Kao predavači za “ustašku školu”, po nastavnom programu kako ga je vidjela jugoslavenska politička javnost a formulirao Agačević, predloženi su katolički svećenici iz duvanjskog samostana, koji su opet optuženi kao inspiratori i poticatelji “neprijateljskih istupa”. Slikovit je i prikaz svećenika u Agačevićevu tekstu:

Ko to zaboravlja drugi svjetski rat? Ko to zaboravlja strahote. Mrtvu djecu. Majke. I očeve. Ko!? Ili možda ne zaboravlja. Možda bi sve to volio ponovo. Možda su mu mala crkvena dvorišta. Neprikladna popovska odjeća. Možda bi volio još crnju. Još mračniju. Sa opasačem. Bombom i kamom? Možda bi pop poglavnikom bio? I svu tu djecu i svu tu omladinu priprema. Vježba. Uči. Vodi da Stepincu cvijeće na grob polaže. Zašto Stepincu gore svijeće!? Otkud buketi cvijeća!? Kakvi su to vjernici na koljenima pred njegovim grobom? Ostanimo malo otvorenih usta i zaibretimo se. I skontajmo sve fino i polahko… Možda i osjetimo otkud sav taj vjetar puše. I otkud sve te pjesme dolaze. I odzvanjaju.

Komunistička vlast u Duvnu morala je dokazati javnosti da nije odgovorna za navedene događaje, da im “budnost” nije popustila te da nisu “oportunisti” koji samo promatraju događaje. Tako su u raspravama koje su se vodile oko “Brišničkog slučaja” otkrivene i neke činjenice karakteristične za hrvatska područja u zapadnom dijelu Hercegovine i dijelovima zapadne Bosne, koje nisu bile uobičajene u drugim krajevima BiH i Jugoslavije. Selo Brišnik nedaleko od grada Duvna, s oko 300 (negdje se spominje i 500) omladinaca, nikada nije imalo organiziranu omladinsku organizaciju niti im se ikada obratio netko iz OK SSO Duvno, priznao je predsjednik te organizacije Bojan Kožica. Umjesto političkog rada pojačan je rad represivnog aparata. Duvno je postalo žarište “nacionalizma, ustaštva i klerikalizma”. U simboličkom smislu zamijenilo je Lišticu (odnosno Široki Brijeg), koja je dugo vremena nosila tu hipoteku. Kako se takva etiketa stjecala i kako je neko mjesto postajalo žarište “neprijateljskog djelovanja” može se vidjeti iz izjave republičkog sekretara za unutrašnje poslove SR BiH Duška Zgonjanina sa sjednice Stručnog kolegija SDB-a Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (RSUP) SR BiH održane 8. veljače 1985., kada je uz ostalo rekao:

Neka područja u našoj republici određenim pojavama postaju sve interesantnija. Primjer je kod nas područja Duvna, a kamo sreće da je to samo Duvno. Dobro bi bilo da naša analitika i naši centri SDB lociraju ta područja gdje su te neprijateljske pojave češće, ne zbog toga da to područje karakterišemo ovakvim i onakvim, već zbog toga da ga istražimo, da otkrijemo nosioce neprijateljske djelatnosti i njegova žarišta. Ubjeđen sam, ako budemo znalački vodili ovu akciju u Duvnu i primjenjivali potrebne metode i sredstva, da ćemo doći do organizovanih grupa i grupica na području Duvna u vezi sa emigracijom, Splitom, Zagrebom, Imotskim i ne znam ja gdje sve ne.

(nastavlja se)

Izvor: Ivo Lučić, ČSP, br. 3., 571.-602., Duvno kao žarište “hrvatskog nacionalizma i katoličkog klerikalizma” u zadnjem desetljeću komunističke vlasti, Zagreb, 2012.