DUVNJACI ZA PETRA MILOŠA (1)

objavljeno u: DUVNJACI ZA PETRA MILOŠA | 0

Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.

Ciklus otvaramo pričom Blage Vukadina iz Mandina Sela, a sljedećega četvrtka objavljujemo priču crljeničke neviste i prijateljice pokojnoga Petra Miloša.

Centar Mandina Sela

U mojim snovima redovito, a u stvarnom životu ponekada, zavlada kaos.

O realnom životu ne volim puno pametovati, ali budući da puno sanjam nema mi druge nego pozabaviti se noćnim avanturama u kojima po pravilu završim ili u Mandinu Selu ili u New Yorku. Sličnost ovih urbanih središta je očigledna i nema potrebe tražiti razloge zbog čega baš njih sanjam.

Sinoć je na red stiglo Mandino Selo.

Obreo sam se najprije u Šumanovićima, ispred Blaškanove kuće koju je on ponovo sazidao kamenom i smanjio je za jedan kat:

„Lipše nam je vako, dica su otišla svojim putom, a nama dvoma ne triba puno mista“ – rekli su mi složno mladi umiroveljnici Baškan i Anđa prije nego su nastavili nositi suhe cjepanice.

Stara Krstina kuća bila je odrezana napola, od nje su ostali samo donji dijelovi vanjskih rubovan prošireni na površinu cijeloga voćnjaka koji je ranije ležao s druge strane seoskog puta. Prazni prostor između kamenih zidova bio je ispunjen svježim betonom.

„Ovakav eštrih još nisam vidio“ – rekoh Zvonki koji se odnekud stvorio u mome snu.

„Nije to eštrih nego podnožje nove, velike zgrade. Krstini unuci Jozo, Frano i Stojko pravit će ovdje veliki neboder. Sto metara visok. Na vrhu će biti svijetleća reklama za Jozinu firmu i Franine apartmane u Trogiru koja će se vidjeti iz svakoga dijela Duvanjskog polja. Ispred nebodera bit će veliki trg, posadit ćemo svi zajedno mladu murvu i tu će biti centar Mandina Sela, umjesto kod vas u Joskanovićima“ – nabrojao mi je Zvonko sve i svašta zlurado se smiješeći kad je vidio da mi to nije nimalo drago.

Malo zabrinut, više rastrešen zaputio sam se kroz selo, zaboravivši otići kući ili svratiti kod strine Kovačuše na kavu, da bih tek u Džankušićima shvatio da sam predaleko stigao.

Vidjevši što se tamo radi, ostao sam dulje nego mi je bilo milo.

U stjenovitoj gredi iznad stare Šćetine kuće nalazio se novi dvorac, uzidan u kamen, s nekoliko velikih terasa, skupih svjećnjaka i lanterni. Zastao sam čudeći se tko, kako i kada je uspio napraviti nešto tako lijepo i očigledno skupo.

Na vrata je izašla mlada žena i pozdravila me:

„Blago. Ti si sigurno Blago Ćokanov. Sličiš na Marinka“ – skoro me je naljutila već na početku razgovora, ali rekoh sebi da nevjestama ne valja zamjeriti na uvredama, nakon što mi se je predstavila kao supruga Šćetina unuka Zvonke.

„Ovo je naša nova kuća. Ja sam planirala, a Zvonko je slušao i zidao. Baš je lijepo. Je li tako?“ – raširenih očiju mi je mlada žena pokazivala svoj u gredu uzidani, prostrani obiteljski dom.

„Nije samo lijepo, nego je istinski lijepo. A čija je ovo kuća?“ – pokazao sam na susjednu, također u kamen uvučenu, malo manju, ali isto tako neobičnu i toplu zgradu.

„To je vikendica Ike Slavkova. Baš su gotovi. Dogodine će i Dane, i Tomislav, i Vjeko, i Ante početi zidati u gredi. Bit će nam baš super komšiluk. U sredini ćemo posaditi mladu murvu i tu ćemo ispijati kave“ – objasnila mi je Zvonkina gospođa o čemu se radi.

„Onda će kod nas biti centar Mandina Sela, umjesto kod vas u Joskanovićima.“ – nadodala je na kraju.

Zbunjen i pomalo izgubljen nastavio sam put do Rezinih kuća. Tek tamo imao sam što vidjeti.

Na mjestu stare Šimunove i kumove kuće, stajala je žuta četverokatnica, lječilište koje je Šimunov Zdravko lani napravio za puno gostiju kojima je dosta mora i vrućine.

U Procipini je neprestano brujalo od motora nove tvornice aluminija i kamiona, jer su jedni dovozili boksit, a drugi odvozili metalne ploče, dok je iznad svega, kao na tronu, tik pored gradine stajala klimatizirana sirana u vlasništvu Šolješkovih sinova, mojih rodijaka, Berislava i Rade.

Počeo sam se krstiti lijevom rukom ne prepoznajući svoje rodno selo, da bi mi glas zapeo u grlu kad sam prepozano zvonke glasove svojih ujni Mire i Nade, koje su iza novoga nogometnoga stadiona pored Jurnjovače čuvale ovce, hercegovačke žune, po običaju tračajući o svakome i svačemu.

„Ajme, što su dobre ove krofne!“ – uzdisala je Nada halapljivo žvačući.

„Dobro da nas Blago ne čuje, rekao bi da su to krafne“ – smijuljila se Mira.

Da su znale da ih baš sanjam vjerojatno bi tiše pričale ili se barem ne bi smijale na moj račun, no san je nezaustavljivo tekao dalje, sve dok nisam prepoznao Šimunova Zdravka koji je baš izlazio iz nekog ogromnog terenca:

„Što se ovdje događa?“ – upitao sam školskog prijatelja.

„Radi se, radi, moj Blago. Kad sve bude gotovo onda ćemo posaditi mladu murvu i kod nas će biti centar Mandina Sela, umjesto kod vas u Joskanovićima“ – uzvratio mi je Zdravko prije nego je svojoj Vinki dao pusu u obraz izgubivši se potom u unutrašnjosti ogromnoga odmorišta u kojem su oni očigledno uredili svoj novi dom.

Iznenađen novim izgledom sela, malo zabrinut i malo izgubljen krenuo sam novim putem kojega ranije nije bilo, iznad potoka, preko njiva Lučica, sve do Joskanovića ulice, gdje je put u luku skretao udesno, spajajući se sa starom ulicom.

Tamo samo sreo ostarjelu strinu Baćkušu dok je ganjala kokoše da ne ćopaju djetelinu na Bubinoj podvornici.

„Blago, ne bilo te, koliki si izrasto!“ – pozdravila me strina kao da mi je još trinaest, umjesto pedesetpetgodina – „Kad si došo kući?“

„Jutros. Baš sam se iznenadio. U selu se na veliko radi. Zvonko kaže da će novi centar biti u Šumanovićima, Zvonkina žena veli u Džankušićima, a Zdravko Rezin kaže pored Procipine. Znaš li ti išta o tome?“

„Kako ne bi znala, moj Blago! Mogu oni pričat koliko oće, ali otkad je svita centar Mandina Sela je ispod naše murve!“

„Ali kako? Krstići prave neboder, Džankušići su uredili gredu, a Rezini kopaju i zidaju sve ispod gradine!“

„Mogu oni zidat koliko oće, ali put je glavni. Vidiš li ovaj put kojim si došo dovde?“

„Vidim, kako ne bih vidio. Lijep je i širok.“

„A vidiš li onaj drugi put koji dolazi od Banove kuće?“

Pogledao sam i začudio se.

Od Banove kuće, točno ispod brijega, vodio je istovjetni put kao onaj od Rezinih kuća, praveći blagi luk ulijevo i spajajući se sa starom Joskanovića ulicom, da bi na tom mjestu od tri ceste postajala jedna koja je vodila u pravcu staroga centra Mandina Sela, do Joskanovića murve.

„To jo moj Ante napravio. Čim sam načula da će drugi radit kuće i sadit murve, rekla sam mu da prođe na vojnom kamionu, da napravi trasu i da na kraju sve asfaltira. Ovaj put svi vole jer je širok i čist, pa cilo selo prolazi isprid moje kuće. Ne govori nikome ništa, nek oni samo prave nebodere, nek zidaju gredu i zapošljavaju ljude, lipo je to za selo. Ali centar je bio i bit će zauvik Joskanovića murva.“

Iznenađen da je stara strina još uvijek razborita i lukava nastavio sam mirno spavati i počeo sanjati New York.

Blago Vukadin

Odgovori