Udruga za informiranje i kulturu Manda u suradnji s Društvom hrvatskih književnika Herceg-Bosne, KIC-om Tomislavgrad i portalom www.mandino-selo.com predstavlja ciklus priča Duvnjaci za Petra Miloša, pričā kojima su autori Duvnjaci (njih šesnaest), a koje su pristigle na natječaj za kratku priču Petar Miloš. Podsjećamo, u lipnju ove godine, u organizaciji DHK HB i KIC-a Tomislavgrad raspisan je natječaj za književnu nagradu Petar Miloš za kratku priču. Priče duvanjskih autora pristigle na natječaj, uz njihov pristanak, objavljujemo u ovom ciklusu svakoga četvrtka.
Danas objavljujemo priču Marka Pašalića s Kola, a slijedeći četvrtak donosimo priču najpoznatije i najduhovitije duvanjske mlade.
Prtina
Svakim novim udisajem, grleći stablo breze koja je dodirivala nebo i spajala ga s njim, nosnice su mu se skupljale i širile. Pluća je do krajnjih granica punio molekulama zraka kojeg su mu u vrt puhali posljednji ostaci miholjskoga ljeta. Mirisi nedohvaćenih plodova i ledenih kristalića koji su se iza daleke planine spremali prosuti po njegovom seocu, istovremeno su ga veselili i rastuživali. Prekidanje olfaktivnog hedonizma iščezavanjem najdražeg mu mjeseca smatrao je, uz sljepoću,dodatnom kaznom kojom se priroda na njega obrušila. Svaki novi izdisaj bio je oporo razočaranje. Ali samo do trenutka kad su se njezine ruke iz suprotnog smjera od vjetra perfidno provukle i obavile oko njega. Njegove su ostale oko stabla. Kora mu se jače utisne u lice pa namjesti spokojan, njoj neprimjetan osmijeh. Pobjeda mirisa nad svim ostalima kojeg je donijela u smeđim uvojcima, utješi mu srce. A ono,zbog bića koje ga grli,prirodi ne zamjera ništa i majčinski lako joj oprašta. Prije nego je Petar uspio progovoriti o razlogu zbog kojeg živi, Nikoletin šapat ga presretne:
– Šuti.
Ovako bi zauvijek ostali, njih troje.
Selo u jugozapadnoj Bosni i Hercegovini, prilijepljeno uz dno travom presvučenog brdašca, broji trideset devet dimnjaka i otprilike tri puta više ljudi. Između uglavnom kamenih kuća kroz uske asfaltirane uličice i okolčene bašte vijugao je nikad presušeni potok, bistar i hladan. Kome noge nisu preteške, s vrha brdašca može vidjeti da potok presijeca selo na približno dva jednaka dijela. Tok mu se samo nakratko gubi pod cestom koja po sred sela služi kao prijelaz.
Nikoletu su iz Međugorja doveli kao petogodišnjakinju. U ružičastoj haljinici s pogledom u nigdje i sa bezbroj suznih tragova na lišcu. Bez roditelja. Čovjek i žena za čije se dlanove držala tog svibanjskog popodneva bili su gastarbajteri. Povratnici u selo s novom kućom koja se propinjala s druge strane potoka. Cijelo desetljeće su bili bezvlastitog djeteta. Uplašeniji od njihove kćerkice, ponosno su pokazivali sreću. Žena posebno. Sljedećeg proljeća Nikoleti je rodila bracu. Selo je slavilo.
Jato djece u kojem je letjela i nova mala stanovnica, svoju bezbrižnost je ostavljalo po seoskim ledinama i uz potok. Petar,stariji dječak od nje, svakog je prepoznavao po glasu. Da se uvjere u istinitost njegovog nedostatka, pred očima su mu mahali rukama, pravili grimase, plazili jezik, istezali vlastite uši i cerekali se. Dječak je sve vidio. Usprkos nedostatku, ni njemu samome nestašluk nije bio mrzak, ali se zbog njihovog zadirkivanja nije srdio. Sve do jednom kad ih je ispolijevao vodom koju je grabio iz potoka. Na Nikoletinom tijelu je završio najveći dio kapljica.
– Gulpane! Gulpane jedan! – odjurila je jecajući.
S vodom su protjecale i godine. Svaka brža i kraća od prethodne. Dječje odrastanje je bilo najbrže, a životi najstarijih su, za razliku od potoka, tiho presušivali u ušću seoskog groblja. Kontemplativni spokoj pod mramornim pločama prelijevao se i u selo.
A onda je došla 2011. Jesen čije su prve kiše zamutile vodu njihovog potoka.
Petar i Nikoleta su bili pod brezom. Riječima je slikala i nanosila boje na kasno poslijepodne da ga ion može vidjeti. Sliku je mirisao i gledao. I šutio.
– Petre, zašto šutiš?
Ne odgovara joj.
– Petre! – pojača.
Tirkizno more na njegovim šarenicama ni po čemu nije dalo naslutiti da je ove oči ne vide. Vjerovala je samo u suprotno. Prstima je prelazio preko njezinog čela, sklopljenih kapaka, zatim jagodica, sve do donje čeljusti. Zaustavili su se u pramenu kojeg je vjetar prebacio preko njezinog ramena.
– Zašto šutiš? – molećivo ponovi.
– Jer si tako poželjela.
Izvuče pramen i loše odglumljenom ljutnjom se okrene. Šutjela je. On je uživao. Sve što je ikad želio bilo je tu – vrt u kojem je našao cijeli svijet i nju.
Tišinu po kojoj su plutali prekine žamor nedaleko od potoka. Čas kasnije pred njima je stajao uznemiren Nikoletin otac.
– Idemo kući! Odmah!
Bez objašnjavanja je primi za ruku i odvede.
– Stanite! – bilo je sve što je Petar uspio reći.
Roditeljima je smetala njihova bliskost. Njegov otac nije želio da mu unuke rodi posvojena djevojka nepoznatog podrijetla. Nikoletu je kao novorođenče ostavila mlada majka iz Italije. A njezini bi teško prihvatili činjenicu da joj muž bude slijep.
No, to nije bio razlog očevog nervoznog ponašanja. Okidač za nemir među ljudima je bilo pitanje iz dosade jednog sumještana:
– Ljudi, jesmo li mi Hercegovci ili Bosanci?
Okupljeni su ušutjeli. Pitanje ih je zateklo i nitko se nije usudio izjasniti, a ovaj ponovi:
– Jesmo li Bosanci ili smo Hercegovci?
– Bosanac, osokoli se jedan među njima.
– E, ja sam Hercegovac, čisti. – kontrira drugi.
Ostali su se zgledali i nisu se usuđivali ništa reći.
– A, vi ostali? Recite. Šta ste? – cinično se oglasi provokator iz čijih usta je s pitanjem izlazio zadah rakije i nikotina.
– Ja nisam ni Bosanac ni Hercegovac. – kompromisno se javi netko iz gomile.
Jedan je mrmljao sebi u bradu da je pomalo i jedno i drugo. Onom do sebe je pokušao objasniti da je po majci Bosanac, a po ocu Hercegovac. Posljednji koji se čuo pokušao je proći s nečim da smiri situaciju, a to je da su svi oni katolici i Hrvati. Razišli su se svatko svojoj kući s grčevima u trbuhu i suhih usta ne shvaćajući što se upravo dogodilo.
Zbog jednog bizarnog i provokativnog pitanja selo je utonulo u podjelu. Iako ih je dijelio tek potočić, većina onih koji su živjeli na jugozapadu osjećali su se Hercegovcima, a Bosanci su većinom bili oni sa sjeveroistočne strane potoka. Neodlučnima i onima koji su mislili suprotno od strane na kojoj su živjeli, život bi mogao biti užas. Ne zna se je li takvih bilo. Nitko se nije usprotivio budalaštini koja se dogodila. Žene nisu ništa ni pitali.
Uslijedili su mučni dani. Sve je podsjećalo na Belfast, ali bez vatre i zidova. Potok je postao zid. U selo se spustio moralni smog koji je zaudarao na grijeh. Empatija, zajedništvo i vedrina su iščezli. Tuđi uspjeh više nikog nije radovao niti žalostila tuđa nesreća. Prelazak na drugu stranu značio je izdaju. Djeci su na poseban način zaprijetili.
Zima se neprimjetno dovukla, tmurna i prljava. Kiše nošene bolesnim vjetrom dodatno su mutile vodu u potoku i ljude oko njega. Snijega nije bilo. Nikad čudniji Božić iza njih već je bio zaboravljen.
Stigla je veljača 2012. Njezini prvi dani na nebo su navukli guste, sive i crne kumulonimbuse. Trećega dana pred večer otuđeni stanovnici podijeljenog sela osjećali su pojačanu zebnju. Iz trideset i devet dimnjaka prema nebeskim divovima izvijao se čađav dim. Studen je jačala a vlaga na prozorima i zidovima se počela stezati i svjetlucati. Iza daleke planine se nešto spremalo. Nad pećima su se trljale ruke dok je žeravica crvenjela obraze podijeljenih suseljana. Oni koji se još nisu umotali u postelju, kroz mutna stakla su pozdravljali prve pahulje. Već nekoliko sati lepršanje ledenih kristalića ne prestaje. Pred odškrinutim prozorom Petar je mirisao nikad viđeni snijeg s mislima preko potoka.
Jutro je donijelo neobjašnjivu tišinu,gluhoću i bijelu sljepoću. Nema potoka, dvorišta, nema kuća. Tamo gdje su bile, izrasli su ogromni bijeli klobuci. Ljudi, kakvi su bili, nestali su puno prije snijega. Samo najviše grančice breza i topola slabašno su odašiljale signal da je tu negdje selo. A snijeg je i dalje padao gust. Satima se natrpava i pokušava ugušiti sve ispod sebe. Bijelu čaroliju preuzele su zle ruke. Zarobljeni po kućama, mještani su se u nevjerici zgledali. Snijeg je uporan. Pahuljice više nisu nježne umjetničke zvjezdice u čijem obliku se vidi još jedan dokaz o postojanju Boga. Ove su bile ledene gromade. Mršte se, šamaraju i guše. Ne posustaju. Kuće su postojale samo iznutra. Hrana i drvo za ogrjev su se topili. Do svega što je vani zarobljenici s obje strane potoka nisu mogli doći. Najiskusniji su se nadali skorom trganju ledenih veriga, ali su se prevarili. Dani su prolazili a debela bjelina je okovala bespomoćno selo. Pa ipak, zrnca krunice su se stalno prebrojavala.
Sredina veljače donijela je buru s daleke planine. Petar joj otvori prozor. Nije mu bilo do olfaktivnog opijanja. Samo je trebao kisik.
S burom mu,kao ptica, u sobu uleti zvuk vlastitog imena.
– Petreee!
– Bura. – pomisli.
– Petreee!
– Nikoleta? – prošapće.
– Petreee!
– Nikoletaaa! –poviče.
Bez onog kisika se u tren našao kod ulaznih vrata. Otac je stajao iza njega dok je pokušavao shvatiti što mu se događa sa sinom.
– Kopaj, ćaća, kopaj!
Pred sobom je golim šakama razbacivao snijeg.
– Petreee! – začuje i otac vikanje iz smjera potoka.
Lopaticu za ugljen otac je već držao u rukama. Otkidao je komadiće snježnog čudovišta. Sporo je napredovao. Studen nisu osjećali ali osjećali jesu da se moraju probiti do onog koji se probija k njima.
– Nikoletaaa!
– Petreee!
Najbliži susjedi s obje strane zatrpanog potoka čuli su prigušena dozivanja. Radoznali su prišli staklima, a najhrabriji, spremni oprostiti i primiti oprost, dočepali su se lopata i krenuli u konačni obračun s bijelom pošasti. Kad su ih oni dovoljno zadrti a i oni radoznali vidjeli, pošli su i oni. Neki su imali prave lopate za snijeg, netko za ugalj, a netko je u ruci imao običnu dasku ili tepsiju. Kopali su i sporo probijali u svim smjerovima. Prtina je bila posljednja prilika za spasenje. Žene su ručnicima brisale znoj s čela zadihanih muškaraca i donosile čaše s ljutim napitkom. Blijeda dječja lica su se načičkala na okolne prozore. Kroz snijeg, glasovi su se već sudarali. Mrak se spustio. Od dvojice očeva čulo se Hvaljen Isus i Marija, susjede! Uvijeke! sa zvukom tapšanja po leđima. Nikoleta se zavuče u Petrov zagrljaj pa mu pokuša nešto reći.
– Šuti. – preduhitri je.
Cijelom prtinom su odzvanjali smijeh i zveket alatki. I čašica.
Dok su u strahu čekali veliku proljetnu poplavu s otapanjem snijega, ovi Bosanci i Hercegovci su bili,prije svega,dobri ljudi.
Bili su Duvnjaci.
A poplave nikad nije ni bilo.
Marko Pašalić