Danas na duvanjskom području Mioči žive u Šujici (70 obitelji, 302 člana) i Tomislavgradu (4, 11).
U osnovi je prezimena starožidovsko osobno ime Mihael, što znači “onaj koji je kao Bog”. U Hrvata to ime glasi Mihovil, Miho, Mijovil, Mijo, Mijat.
Prvi pisani trag o Miočima potječe iz 1659. godine u Banju na otoku Pašmanu, gdje se pripadnici ovog roda pojavljuju kao izbjeglice od turskog zuluma iz Bosne.’ Ako je SO-tak godina kasnije biskup fra Pavo Dragićević u Grgurićima pokraj Livna zabilježio 30-članu obiteljsku zadrugu Tome Mioča, onda su Mioči-izbjeglice s livanjskog područja.
Spomenuti je Toma i 1768. godine, u vrijeme popisa biskupa fra Marijana Bogdanovića, glavar 21-člane obitelji, koja je upisana inačicom prezimena Miočević. UGrgurićima tada živi i 14-člana obitelj Ilije Miočevića.
Mate je Mioč, u dokumentima zapisan i kao Miačević, doseljenik s livanjskog područja u Maljkovo pokraj Sinja, zajedno s još 11-oricom doseljenika svrstan u banderiju serdara Stipana Vučkovića. Njima je generalni providur Pietro Vedramin dodijelio po kanap livade u Sinjskom polju da bi im na taj način popravio imovinsko stanje. Među stanovnicima sela Otnja, koji nemaju dovoljno zemlje, spominje se i jedna obitelj s prezimenom Miačević, Spominjanog Matu i brata mu Miju Miačevića 1737. godine zadesio je pomor volova pa su morali ustupiti zemlju na obrađivanje Sinjaninu Mati Lovriću i sinovima.
Mioči ili Miočevići prvi se put pojavljuju u maticama župe Otok pokraj Sinja 1744. godine.” Opet je riječ o doseljenicima s livanjskog područja. Tadašnji Mioč(ević)i iz Cetinske krajine imaju i neobične nadimke Trboglav i Tiganj.
Mioč(ević)i se početkom 18. stoljeća nastanjuju i u Šibeniku, a njihove veze s Sinjom upućuju na podrijetlo iz Livna. Šibenska grana ovog roda dala je Crkvi u Hrvata biskupa Ivana Antuna Miočevića, koji je gotovo 20 godina (1768-1786) upravljao Trogirskom biskupijom. Kao izvrsnog poznavatelja hrvatskih narodnih običaja spominje ga i opat Alberto Fortis u dijelu “Viaggio in Dalmazia”, objelodanjenom u Veneciji 1774. godine.’ Dvije godine kasnije pojavljuje se i svojevrsni odgovor Fortisu u obliku knjige darovitog 22-godišnjeg Sinjanina Ivana Lovrića “Bilješka o Putu u Dalmaciju opata Alberta Fortisa i životopis Stanislava Sočivice.” Lovrić, uz ostalo, zamjera Fortisu na marginalizaciji biskupa Miočevića kao poznavatelja svega onoga o čemu Fortis piše i pri čemu je mnogo griješio. Fortis, koji je bio uvjeren da je Miočević pomagao Lovriću u pisanju, kasnije tvrdi da štuje biskupa i da mu je dva puta pisao, ali ga nije zatekao u Trogiru.”
U Arhivu Franjevačkog samostana na Visovcu čuva se izvješće biskupa Miočevića o župnicima iz 9 župa Trogirske biskupije koje su pastorizirali franjevci Franjevačke provincije iz Splita. Pisan je na talijanskom jeziku, a datiran je 20. lipnjem 1774. godine.”
Među plemenima, koja se spominju u Tučepima, na Makarskom primorju, između 1667-1730. godine, a danas ne postoje u tom mjestu, M. Šetka navodi i Mihočeviće, Miočeviće, kao i činjenicu da su doselili iz Kozice pokraj Vrgorca.
S livanjskog područja (danas žive kao Mioči i Mijoči u Vržeralama) dio Mioča početkom 19. stoljeća seli u Šujicu, a odatle neki odlaze na Kupres, u Osmanlije.
U maticama vjenčanih stare župe Seonice Mioči se prvi put pojavljuju 23. studenog 1822. godine, kad se ženi Ivan sin Joze Mioča iz Šujice i majke Kate rođene Papić iz Vedašića s Anđom kćeri Ivana Jurčevića iz Šujice i majke Mare rođene Kutlešić iz Šujice. Jedan od kumova je Nikola Mioč također iz Šujice. Navest ćemo još jedan upis iz ove matice: 24. studenog 1823. godine ubilježenaje ženidba Mate sina Ivana Mioča iz Šujice i majke Marte rođene Krstanović iz Šujice s Domom kćeri Petra Papića iz Vedašića i majke Pave rođene Ivić iz Mandina Sela. Kumovi su bili Nikola i Toma Mioč iz Šujice.
U maticama umrlih stare župe Seonice Mioči se javljaju 9. travnja 1826. godine, kad je ubilježena smrt 18-godišnje Marte kćeri Tome Mioča iz Šujice.
I Mioči poput ostalih rodova postaju sve poznatiji po iseljavanju s pradjedovskih ognjišta: posljednih 25 godina 20. stoljeća 50 obitelji Mioča odselilo je iz Šujice u bijeli svijet.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.