Danas na duvanjskom području Kolaci žive u Roškom Polju (6 obitelji) i Tomislavgradu (4 obitelji, 17 članova) i Dobrićima (4, 14).
Prezime Kolak dolazi od turske riječi kol = ruka, a kolak znači jednoruk, čovjek sakat u jednu ruku.
Starinom su iz Roškog Polja, odakle i potječe najstariji spomen o ovome rodu. Naime, 10. srpnja 1735. godine u sklopu svog pastirskog pohoda staroj’ Duvanjskoj biskupiji makarski je biskup Stipan Blašković “u kući Stipana Kolaka ručao s fra llijom Lašvaninom, župnikom Duvna i Roškog Polja”.
Godine 1741/42. biskup je u Roškom Polju zabilježio obitelj već spomenutog Stipana Kolaka (Stephanus Colach) s 13 članova, toliku obitelj ima i Ilija Kolak, dok je domaćinstvo Petra Kolaka najbrojnije, 19 članova.
Kolaka je 1768. godine još više u Roškom Polju (7 obitelji, 64 duše): Iijina sa 16, Jakovljeva s 14, Ivanova i Antina s po 10, Jozina i Jurina s po 5 i Lovrina s 4 ukućanina. Uz imena šestorice glavara ovih obitelji upisano je prezime Kolakovich, a uz Jozino kraća inačica prezimena – Kolak. Pripadnike ovog roda biskup je Bogdanović zatekao: u Grabovici 8-članu obitelj Mate Kolakovića; u Crvenicama također 8-članu obitelj ali Ivana Kolaka; kraća inačica prezimena stoji i uz ime Ivana Kolaka, glavara 6-člane obitelji u Sovićima, u župi Rama. Na području zapadne Hercegovine Kolaci su zabilježeni u Rastovači pokraj Posušja (9-člana Franjina obitelj, 8-člano Mijino domaćinstvo i 5-člano kućanstvo Mate Kolaka) i u Tihaljini pokraj Gruda (8-člana obitelj Ivana Kolaka i 3-člano kućanstvo Andrije Kolaka).
Kolaci sele i na derventsko-plehansko područje, u sjevernoj Bosni, između 1760. i 1880 godine, i to u mjesta Modran, Vrhove, Živnice, Polje i Foču. U maticama je zabilježeno da je u Foču doselio Petar Kolak “iz Roškog Polja”.
U Šujici, iako u njoj Kolaci nisu nikada živjeli, postoji Kolakovo groblje, nazvano po svećeniku glagoljašu don Tomi Kolaku koji je u njemu pokopan. “Za nj se zna da je iz Roškog Polja, gdje mu je u kući za krizme stanovao biskup Dragićević (20. i 21. prosinca 1761. godine). Biskup Bogdanović 14. lipnja 1768. godine zapisuje da je don Tomo nekoliko godina zastupao župnika u Rakitnu. Turci su ga globili s 5 talira, jer je vjenčao djevojku koja kao da se htjela poturčiti, dok je istina da je pobjegla u Dalmaciju da izbjegne turske zasjede.”
Danas Kolaci žive u gotovo svim dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.