Danas na duvanjskom području Juriči žive na Kuku (21 obitelj, 171 član), Podgaj (16, 56), u Tomislavgradu (2, 7), na Blažuju (1, 7) i u Mokronogama (1, 1).
S jezičnog stanovišta prezime Jurič je nastalo od osobnog imena Juraj ili Jure, koje je kod nas došlo preko latinskog Georgius, što je latinska prilagođenica grčke riječi georgios što znači seljak, ratar. Prezime Jurič nastalo je od hipokoristika Jurica i to ovako: Juric+ev+ić = Juričević. Na isti način nastaje i prezime Juričić: Juric+ić = Juričić. Ako se pak prezimenima Juričević i Juričić odbiju nastavci -ević odnosno -ić, onda u oba slučaja ostaje Jurič, dakle kraća inačica tih dvaju prezimena. Kako god su od Dilberovića, Vukadinovića, Leutarevića, Vučemilovića, Tomasovića nastali Dilberi, Vukadini, Leutari, Lerote, Vučemili, Tomasi tako su od Juričevića i Juričića nastali Juriči.
Proces ove pretvorbe može se pratiti na konkretnom primjeru predaka današnjih duvanjskih Juriča – Juričevića, koje je 1741/42. godine zabilježio u Mesihovini biskup fra Pavo Dragićević: 28-člana obitelji Nikole Juričevića (Nicolaus Jurichevich) i lO-člana obitelj Ante Juričevića (Antonius Jurichevich).
Dvadeset i pet godina kasnije, dakle 1768., godine biskup je fra Marijan Bogdanović u Mesihovini (u izvorniku zaselak Bučići) zabilježio 76 Juričevića iz 7 obitelji koji su skratili prezime u Jurič. To su Ioannes Jurić =Ivan Jurič (6 članova u obitelji), Georgius Juric = Jure Jurič (8), Jacobus Jurich = Jakov Jurič (6), Marcus Jurich = Marko Jurič (25), Matthaeus Jurich = Mate Jurič (16), Michael Jurich = Mijo Jurič (8) i Antonius Jurich = Ante Jurič (24). Prvoj dvojici (Ivanu i Juri) prezime završava na -e;, a preostale petorice (Jakov, Mate, Marko, Mijo i Ante) na -ch. Naime, tada hrvatski jezik nije imao jedinstvene oznake za mnoge glasove, a među njima i za “č”, koji se pisao (ovisno o autoru), kao e;, ce, eh i c. Doduše eh najčešće se čita kao ć, ali nerijetko i kao č ili pak kao k. Iz svega proizlazi da smo u Mesihovini pronašli pretke današnjih duvanjskih Juriča.
Juričeviće koji će postati Juriči susrećemo znatno ranije u Imotskoj krajini. Kad je 1686. godine prema Brelima krenuo zbjeg stanovnika Zagvozda, u njemu je bila i 8-člana obitelj Mije Juričevića. 1725. Godine mletačke vlasti doseljenicima i povratnicima iz zbjega dijele zemljište. “Ivan Juričević s 15 čeljadi dobio je 30 kanapa zemlje. Od njega su Juričići u Prološcu. Ante Juričević s 12 čeljadi dobio je zemlje i u Prološcu uz Ivana, ali glavnina je od dobivenih posjeda u Lokvičićima. Dobio je u sve 35 kanapa zemlje. Cvitan Juričević s 15 čeljadi dobio je kuću u Lokvičićima i 30 kanapa zemlje od kojih je glavnina u Lokvičićima. Tijekom vremena podijelili su se prema imecima na Juriče, Kaćuniće, Kavelje, Gadže i Kusačiće. ”
Što se pak tiče livanjskih Juriča, njih je biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u Kablićima 7-članu obitelj Marka Juriča, u Lusniću S-članu Mijinu obitelj, u Čelebiću č-članu obitelj Nikle Juriča i u Litanima 13- člano domaćinstvo Jakova Juriča. Popis biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine svjedoči o nazočnosti Juriča na livanjskom području: u Lusniću (S-člana obitelj Ivana Juriča), u Srđevićima – Ilija (7) i u Runjanima Ivan (11).
Kupreški Juriči doseljavaju oko 1800. godine iz Mesihovine, a mjesto gdje doseliše prozva se Juriči, danas dio sela Osmanlije. Juriči s tromeđe Hercegovine, Dalmacije i Bosne krajem 18. Stoljeća sele u sjevernu Bosnu, na dcrventsko-plchansko područje. 1788. Godine doselio je Ante Jurič “od Duvna”; 1789. godine doseljava u Johovac Andrija Jurič i supruga mu Matija rođena Biškić “od Posušja”.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.