Danas na duvanjskom području u Tomislavgradu živi samo jedna osoba s prezimenom Dumančić.
Prezime je izvedeno “iz latinskog Dominicus (Domin(us)+icus) sa značenjem “Gospodu odan”. Ime se proširilo pretežno katoličkom Europom štovanjem sveca Dominika Guzmana, osnivača dominikanskog reda na prijelazu iz XI. u XII. stoljeće. Na primorju se rano raširio mletački oblik Duminig/Domenego, odakle u nas hipokoristik Dome/Duma i prezime Domić/Dumić. I Dakako, na tom je tragu i prezime Dumančić. Dumančići su starinom iz Rakitna, ali najprije ponešto i o vremenu prije rakitskih spomena o njima. U 17. stoljeću u Podgori žive Domanžijići, koji u tom mjestu imaju čak i “Domažijića mahalu”. 1641. godine kao svjedok u vezi s oporukom makarskog biskupa Bartula Kačića Žarkovića spominje se klerik Jure Dumančić Palov. Ima naznaka da su Dumančići doselili iz Vrgorca (danas tamo žive Domanžinići) i da su u Podgori uživali veliki ugled kao vojnici.
U Imotskoj krajini Dumančići se susreću prvi put 1686. godine kao sudionici zbjega stanovnika Vinjana koji će se zaustaviti na području Brela. Sudionik zbjega je 11-člana obitelj Marka Dumančića.
Godine 1725. na Lovreću Ivan Dumančić, koji ima i 10-članu obitelj, obavlja dužnost harambaše banderije Dumančić. Uz njega se te godine spominje i 5-člana obitelj Mate Dumančića. Dumančići i danas žive na Lovreću.”
Na svom prvom pastirskom pohodu Bosni Otomanskoj biskup fra Pavo Dragićević u dva navrata boravi u Rak:itnu (studeni 1741. i listopad 1742. godine), kada je zabilježio i dvije Dumančića obitelji: Lukinu s 20 i Tominu s 13 ukućana. Dumančići se godine 1741. pojavljuju u Rak:itnu samo kao kumovi, a 1742. godine krizmavaju četvero djece: Marka,Andriju, Šimuna i Tomasiju. U Rakitnu je biskup bio gost obitelji Luke Dumančića.
Dragičević je zabilježio i Dumančiće u Vinjanima pokraj Posušja: 7- članu obitelj Nikole Dumančića, koji će i 1768. godine u vrijeme popisa biskupa Bogdanovića biti glavar vinjanskih Dumančića.
Te, 1768. godine u Rakitnu obitavaju dvije Dumančića obitelji: Jurina s 20 i Antina sa 7 ukućana. Istodobno u Osmanlijama pokraj Kupresa već se stabilizirala 23-člana obitelj Stipana Dumančića, pretka današnjih kupreških Dumančića, koji su sačuvali obiteljsku predaju o razlozima preseljenja iz Rak:itna na Kupres. “U kući su živjela dva brata, u Rakitnu, koja su se zvala Filip i Jakov. Jednoga dana dođoše neki turski pljačkaši u kuću i traže dukate. Filip se uspije sakriti na tavan, a Jakova zulumćari svežu i počnu ga “vješati na komaštre” da im novac preda. Filip skoči s tavana odveže brata, obojica se iskolju s napadačima, nadbiju ih, zatim pobjegnu na Kupres. Tu ih Hasanbegovići prime u kmete i naselese u Velikim Gredinama, zaselku Osmanlija.
Jedan od kupreških Dumančića, Jandre u Bosanskom ustanku (1675 – 1678.) u planini Manjači, poviše Mrkonjić Grada, potukao je turske pandure i zarobio golemi plijen. Dodijeljen mu je naslov serdara pa se njegovi, potomci uz Dumančić nazivaju i Serdar.
Izvor: Ante Ivanković: Duvanjska prezimena, 2001.
Foto: Miro Šumanović