Engleski protuoklopni bacač P.LA.T. razvijen je tijekom Drugoga svjetskog rata kako bi poboljšao protuoklopne mogućnosti pješačkih postrojbi britanske vojske. Sam bacač težio je 14,4 kg i bio je dugačak 99 cm. Bacačem je rukovala jedna osoba. Uz rukovatelja bacačem nalazio se još jedan vojnik koji je na posebnom samaru nosio mine. Iz bacača je na način sličan kao kod minobacača izbacivana mina s kumulativnim punjenjem težine 1,35kg. oklopna vozila učinkovit je bio daljinama do 9l metra te je mogao probiti 75 do 100mm oklopa uvjetom da djeluje pod kutom 90 stupnjeva. Protiv raznih drugih utvrđenih ciljeva i kuća mogao djelovati na daljinama do 320 metara, a maksimalni domet mine je bio 685 metara. Tijekom rata proizvedeno je oko 115 000 primjeraka ovog oružja.
Prvi je put uporabljen u ratu tijekom savezničkog iskrcavanja na Siciliju 1943. godine. Ubrzo je svaki britanski pješački vod dobio po jedan protuoklopni bacač. Analizom gubitaka njemačkih oklopnih vozila tijekom iskrcavanja u Normandiji ustanovljeno je da je 7 % ukupnih gubitaka prouzročeno ovim protuoklopnim bacačem. Uspješno je djelovao protiv svih njemačkih oklopnih vozila uključujući i tenkove Tigar i Panter. Kod vojnika nije bio baš omiljen zbog svoje težine te složenog načina uporabe koje je zahtijevalo dobro obučenu posadu. Za razliku od Bazooke i Panzershrecka prilikom opaljenja nije stvarao oblak prašine i dima koji je privlačio protivničku paljbu pa je u neku ruku bio sigurniji.
Tijekom 1944. godine zahvaljujući masovnoj proizvodnji isporučen je u okviru programa o zajmu i najmu sovjetskoj arrniji te pokretima otpora u Francuskoj i Italiji. Tijekom Varšavskog ustanka u većim je količinama isporučivan i poljskom pokretu otpora.
Prema izvješćima o brojnim stanjima i opremi postrojbi NOV koja su redovito prikupljana od sredine 1943. godine u naoružanju postrojbi NOV Hrvatske prvi primjerci ovih protuoklopnih bacača se pojavljuju u rujnu 1944. godine. Do prosinca 1944. u svakoj od hrvatskih divizija NOV bilo je u prosjeku od 6 do 10 primjeraka bacača, odnosno u pojedinim brigadama od dva do šest komada. S obzirom na manjak teškog naoružanja bacači John Bull nisu se nalazili u sastavu pješačkih vodova i satnija nego u sastavu postrojbi za vatrenu podršku zajedno sa minobacačima 82 mm i lakim protuoklopnim topovima. Bacače John Bull nalazimo i kod postrojbi NOV u Sloveniji i Bosni i Hercegovini. U pisanim izvješćima uvriježen naziv za ovaj protuoklopni bacač na području čitave Hrvatske je kao i u britanskoj vojsci, John Bull. Odjel za nastavu VŠ NOV Hrvatske izdao je i priručnik na hrvatskome jeziku za uporabu i održavanje ovog oružja.
Budući da na hrvatskom ratištu nije postojala ozbiljnija uporaba oklopnih vozila John Bull se uglavnom uporabljivao u napadima na razne tip ove utvrđenih vatrenih položaja i utvrđenih kuća pri čemu se pokazao kao vrlo učinkovito sredstvo. U pravilu je za uništavanje pojedinih utvrđenih položaja trebalo više pogodaka koji su utvrđeni položaj ili uništili ili svojim djelovanjem prisilili branitelja da ga u panici napusti. Ovo u svakom slučaju nije bilo pravilo. Dana 25. veljače 1945.godine postrojbe 34. Divizije NOVH napale su uporište u mjestu Odra. Obranu Odre izvodila je 1. satnija 6. bojne XX. stajaćeg zdruga. Tijekom napada branitelj je bio stjeran u utvrđeni prostor oko crkve. Donji dio crkve je zauzet dok su se preostali branitelji povukli u toranj. Napad je u jutarnjim satima prekinut. Prema izvješću 34. divizije u napadu je utrošeno 120 mina za bacač John Bull što je zaista veliki broj utrošenih mina.
Bacači John Bull koristili su se i u otvorenim borbama otvorenim borbama za Tomislavgrad (Duvno) u listopadu 1944. godine. Tomislavgrad je branila jedna satnija iz sastava 369. hrvatske pješačke divizije te oko 350 ustaša, domobrana i seoskih “milicionera”. Prema izvješću u mjestu je bilo 11 tenkova. Sam napad na mjesto povjeren je 3. i 13. Dalmatinskoj brigadi koje su u prvom naletu očistile grad te prisilile branitelje da se povuku u samostan i crkvu izvan grada. Prema izvješću daljnje napade na samostan spriječila su dva vješto postavljena njemačka tenka Panter”. U izvješću doslovno piše:” Naši borci sa đon bulima došli su blizu tenkova i gađali ih iz neposredne blizine, a u nekim slučajevima i sa 6 do 10 metara a da tenkovi nisu bili ozbiljno oštećeni. ” Tenkovima je branjen i položaj kraj mosta u selu Kovači. I ovdje su korišteni bacači John Bull. Izvješće kaže: ” Ovdje se je pokazalo da džon buli nisu ispunili zadatak koji se je iščekivalo, iako su tenkovi pogođeni sa nekoliko granata.”
U svakom slučaju sigurno se nije radilo o njemačkim tenkovima Pz.Kpfw.VPanther . Budući da su se u listopadu 1944. godine sve veće oklopne njemačke postrojbe (202. oklopna bojna, 12. oklopna bojna, 105.SS oklopna bojna, postrojbe 7. SS divizije s jurišnim topovima) nalazile u Srbiji bilo bi zanimljivo saznati protiv kojih su to oklopnih vozila bezuspješno uporabljeni bacači John Bull. Na ovom području mogle su se jedino nalaziti 4. satnija 12. oklopne bojne s tenkovima Somua S.35 i HotchkissH. 35 te oklopna vozila iz sastava 369. protuoklopne bojne 369.divizijekoja su u tom periodu bila opremljena lakim talijanskim tenkovima L.6i samohodnim topovima Samovente L. 4047/32.
