Nakon što je nedavno, štioci moji, u okviru školskog programa, moj unuk, srednjoškolac, posjetio čarobni otočić Košljun, nasuprot Punta na Krku, reče mi:
-Dide, sada znam zašto se ti i tvoje društvo svake godine, na prvi vikend u lipnju mjesecu, okupljate na onom svetom otočiću Košljunu.
-Zašto?- reko ja.
-Pa zato da se malo produhovite, vjerojatno psihički i fizički odmorite, malo popričate a možda i neku pametnu od nekog čujete.
-Točno- velim ja svom unuku- mi pustipratri to s užitkom godinama radimo.
-Čuo sam u Duvnu za tu rič pustipratri. Dide, reci ti meni točno šta znači ta rič.
-Vrlo rado, unuče moj, jer sam i ja jedan od pustipratara. To su ti oni ljudi koji su neko vrime proveli u pratarskoj gimnaziji, nažalost takva danas u Rvackoj ne postoji, ili u bogosloviji, ili čak neko vrime bili pratri svećenici, pa to zvanje i zanimanje napustili i prišli živit u ovom običnom, laičkom, građanskom društvu.
-Pa, dide, šta je u tome loše. Ljudi mjenjaju zanimanje na svim ljudskim područjima djelovanja. Nego, htio sam te pitati i prije, pa sam zaboravio; reci mi, dide, zašto je onaj naš susjed u Duvnu meni reko prošle godine: Did ti je privario Boga. To mi je reko onaj brblavi, kako ti kažeš, kad sam mu reko da sam tvoj unuk.
-Znam na koga misliš, unuče moj. Nije on loš ko čovik, ali mu je jezik malo bolje podmazan nego kod ostalih ljudi, pa prileti priko crte i uvridi čovika na pravdi Boga. U Duvnu se kaže za takvog da je lebrcav. Da je imalo vjerski pismen, nikad to ne bi izgovorio. Reći da je neki čovik privario Boga može izgovorit samo onaj koji malo ili nimalo viruje u Boga. Kako smrtni čovik može privarit sveznajućeg, milostivog i besmrtnog Boga?
-Dobro, dide, davno si mi reko da si ti završio fratarsku gimanaziju na Poljudu, pored današnjeg Hajdukova stadiona u Splitu, kako si tamo dospio?
-Svake bi godine, prid kraj školske godine, pratarski animatori obilazili pratarske župe po Ercegovini, Dalmaciji i Bosni (što danas, nažalost ritko čine) i pokušavali pridobit nekog od osmoškolaca za nastavak školovanja u sjemeništu. A mene je u sjemenište privukla i priča dvojice mojih rođaka: jedan je bio u pratarskom sjemeništu u Visokom a drugi u takvoj školi u Splitu. Mom ćaći nije bilo svejedno kad sam mu reko da bi i ja išo u pratre; htio je da ja, kao najstariji od braće i sestara, ostanem kod kuće na zemlji, ali mater je rekla: Pustimo ga, neće tamo ništa loše naučit. I misec dana provedenih tamo će mu koristiti u životu, a kamo li četiri godine. Fala mojim roditeljima koji su mi dopustili da završim pratarsku školu, a posebna fala pratrima profesorima koji su me učili znanju i kulturnom ponašanju. Nikad im to neću zaboravit.
-Koliko je se, dide, to što ste tamo naučuli, odrazilo na život svih vas i život ljudi s kojima ste poslije sjemeništa živili?
-Nemoguće je to ukratko opisat. Ja ću samo spomenuti neke spoznaje i saznanja. Skoro da nema pustipratra da nije uspio u životu. Velika većina je završila fakultet, oženila se, zaposlila i normalno, časno, živi. Poneki izrod nije dostojan spomena. I na političkom polju smo bili ne samo aktivni, nego i isticali se u političkim previranjima 67/68., 70/71., kao i 90/91., što su neki platili progonstvima, ponižavanjima, ali i višegodišnjim zatvorima. Pratri su nas naučili da se ne bojimo bit čovik, bit Rvat i bit katolik, što je ondašnjim jugokomunističkim vlastodršcima posebno smetalo.
-Iz kojih razloga se je u tvoje vrime, dide, išlo u fratarsku gimnaziju?
-Obrazovanje, hrana, spavanje je bilo skoro besplatno, a odgoj na pravoj rvackoj političkoj crti. U mom razredu Tito je visio na zidu samo onaj dan kad bi dolazila državna prosvjetna inspekcija. I kao da je neko vrime bila moda ić u pratre. Jedne godine su, prid Božić, nas 22 sjemeništarca bila oko oltara u našoj rodnoj župi. Većina smo, nakon završene gimnazije, napustili pratre, izvana gledajuć, ali u sebi nikad. Od moje generacije, da se pohvalim, od 38, koliko nas je bilo u prvom razredu, 12 su postali pratri svećenici a neki i doktori raznih znanosti.
-Dobro, dide, hoćeš li ti meni reći zašto si ti napustio fratre, posto pustipratar?
-Oću, dite mog diteta. Evo, da se malo našalim; da ja nisam napustio, ne bi tebe bilo. Ali, da ti pravo kažem, niti se kajem što sam bio u pratarskoj školi, niti što sam je napustio. Jednostavno sam došo do zaključka dok sam bio u novicijatu (to je godina kušnje, isprobavanja pratarskog života) da to zvanje nije za mene, premda sam u trećem i četvrtom razredu gimnazije mislio da me samo Bog može odvojit od pratara. A možda je On i imo svoje prste kako u mom odlasku u pratre tako i u mom odlasku iz pratara. Ali, reći ću ti i neka tri razlogića koji su me potakli da donesem odluku kakvu sam donio. Prvi: hodajuć po župama, kao član pjevačkog zbora, dok sam bio u novicijatu, uočio sam dvolično ponašanje nekih pratara, nekima svaka čast, pa sam se zapito kako ću s nečasnim pratrom živit zajedno na istoj župi. Druga stvar, koja mi je smetala je odnos nekih ercegovačkih pratara prema nam Duvnjacima. Jedan naš pratar, profesor, znao je često na satu reć: U Duvnjaku nikad fratra, sve dok mu jedan sjemeništarac našeg prezimena nije reko da ga takvim govorom izgoni iz zvanja, iz pratara. A treći razlog, koji me je potako da napustim pratre je odnos mlađih prema starijim. Mi smo u novicijatu na Humcu poštivali i služili jednog starog i bolesnog pratra kao da nam je rođeni did, a tri četiri godina mlađi od nas, još u sjemeništu, niti su nas starije dovoljno poštivali, niti su se, po mojoj procjeni, dovoljno međuse poštivali. Reko sam u sebi: ovakvi mi, kad ostarim, neće htjet dodat čašu vode, pa ću prid smrt, Bože mi prosti, proklinjat dan kad sam otišo u pratre. Spomeno sam da je rič o tri razlogića a ne razloga. Premda onda svjesan,kao i danas, da je teži život oca troje dice u Zagrebu, nego ercegovačkog pratra u Ercegovini, odabro sam teže i nimalo se ne kajem jer sam molio Duva svetog da mi pomogne u donošenju ovakve odluke, kao što ga i danas molim za suvezluk u svim svojim mislima, ričima i dilima.
-Znaš šta, dide, i ja sam, čini mi se, u dobrim odnosima s Duhom svetim. Ja namjeravam nastaviti odanle di si ti stao, zato sam te sve ovo pito; ja bih poslije gimnazije nastavio obrazovat se i odgajati u fratarskom novicijatu i bogosloviji pa makar, kao i ti, nakon nekog vrimena, posto pustipratar. Šta ti na to kažeš?
-Bog te čuo, sinko. Obvezno porazgovaraj s roditeljima. Kad bi ti posto pratar svećenik, niko sritniji od mene; to bi mi bila najveća nagrada za kraj života. A ako i ne bi uspio u tome, nimalo manje ne bi bio moj unuk prjestolonasljednik, kako te ja zovem. Reći ću ti samo onu koju je meni moj ćaća često ponavljo: Nemoj da se za tebe zastidim ko za čovika.
-Trudit ću se, dide.
Zagreb, 18. lipnja 2023. B a r i š a