U ime uredništva portala www.mandino-selo.com, čiji je aktivni član, našem Blagi čestitamo 50. rođendan. I u idućih 50 mu želimo puno zdravlja, sreće i veselja i, naravno, još puno odličnih priča, kao i do sad, na radost (nas) brojnih čitatelja. U nastavku donosimo tekst koji je prigodno napisao. Uživajte u čitanju.
Pola stoljeća
Nakupilo se godina k’o krumpira na Brdinama. Puna vreća! Čak pola stoljeća!
Nema veze. Glavno je da me ima. I da se ono što treba još uvijek malo klima.
Nisam pravio slavlje. Ne zato što mislim da nema smisla slaviti, nego jednostavno iz razloga što Tanja tek sljedeći tjedan ima slobodno, Daniela mora polagati ispite, Christian je s razredom u Londonu, a Fran bez matere ne može sam u Austriju.
Lijepo je doduše slaviti i s prijateljima, ali bez obitelji ne bi to bilo ono što bi trebalo biti.
Uostalom, i bolje je tako, jer je uvijek najbolje onako kako je.
Jednome prijatelju jučer je preminuo otac. Nije uopće bio star.
Sjetio sam se svojih roditelja. Ni oni se nisu baš dugo naživjeli, ali još uvijek su tu, svakoga dana ih osjetim u blizini. Siguran sam da i moja braća i sestra isto tako pomisle na njih, dođu odnekuda, neočekivano.
Nekada se čak upitam jesu li uopće umrli. Sanjam ih, jave se i po noći, i po danu, savjetuju me ako sam zabrinut i raduju se sa mnom kad sam veseo.
Danas mi je mama pomogla.
Završio sam neke prijevode i krenuo na poštu da ne zakasnim prije zatvaranja šaltera. U garaži sam sreo susjeda, starijega liječnika. On je psihijatar i neurolog, jako je cijenjen i radi još uvijek unatoč godinama, a ima ih preko osamdeset. Sretnemo se na hodniku, u liftu, na sudu gdje on piše svoja vještačenja a ja prevodim, ili pak u garaži kao danas.
Susjed ima sedam ili osam vozila, od stare škode pa do novog jaguara, i pet parkirnih mjesta. Ja sam puno mlađi pa imam samo citroena, koji pripada firmi, i jedno parkirno mjesto. Ali nije ni to loše, pomislim kad vidim susjede koji svoje kočije ostavljaju vani, i na mećavi i na suncu.
Čak je simpatični susjed mome sinu dozvolio da svoj moped ostavlja na jednome od njegovih mjesta. Zato mu Christian pomogne nositi vrećice i posude za svijeće, ili mu otvori teška garažna vrata kad se sretnu u prizemlju.
Susjed je danas bio uznemiren. Mladi par s trećega kata pomagao mu je oko nečega saginjući se ispod debelog auta, pa sam, radoznao kakvoga su me moji roditelji prije pedeset godina rodili, zastao i vidjevši palice za golf upitao ga:
„Jeste li izgubili lopticu?“
„Ma ne. Ključeve od stana tražim. Stavio sam ih među prste i odjednom su ispali. Sad smo sve izvadili, ali ih nikako ne možemo naći. U stan ne mogu, žena mi je u Koruškoj. Ne znam što da radim.“
Nije bilo druge – zaboravio sam poštu, pohvalio se novim mobitelom koji ima jaku lampicu, sageo se ispod auta, skupa s mladim susjedima pregledao i prtljažnik i zadnje sjedalo (uvjerio sam se usput da moje auto nije najneurednije u garaži) i onda sam se sjetio svoje pokojne matere.
Za susjeda ne znam uopće je li vjernik, ateist, komunist ili hinduist, znam samo da je susretljiv i pouzdan, ali nisam mogao ne reći mu što planiram.
„Moja mater je uvijek govorila da se treba pomoliti svetom Anti kad nešto izgubiš,“ objasnio sam mu svoju namjeru.
Susjed me je malo čudno pogledao, ali ključeva nije bilo, pa je vjerojatno pomislio da je bolje sve oprobati prije nego što noć provede u garaži.
Nisam htio izvoditi scenu, samo sam u mislima zamolio mater da kaže svetom Anti da mi on pomogne, znajući da me neće iznevjeriti kao ni nikada ranije.
Dok je susjed vrtio glavom – sageti se ne može otkad je operirao kukove – a mladi par još jednom pregledao svaku moguću zamku u vozilu i ispod njega, ja sam – nakon što su to svi već po nekoliko puta uradili – uvukao ruku u sportsku torbu s prljavim ručnicima i izvadio ključ.
Sam mi je došao među prste.
Susjed je blenuo i radovao se, mladi ljudi začućeno su me analizirali, a ja sam napomenuo:
„Govorila je moja mater da sveti Ante uvijek pomaže“
i zaputio se do pošte.
Šalter je već bio zatvoren, ali mi je crnokosa Turkinja koja tamo obavlja praksu otvorila vrata i preuzela preporučeno pismo, iako je već bilo sedam sati i dvije minute.
Eto, tako navrati moja mater i pomogne mi, a čim je ona tu nije ni ćaća daleko. Sad mu nema mrdanja.
Baš je bio lijep moj pedeseti rođendan. Jedino me, to moram ipak priznati, malo muči kad se sjetim broja i pomislim na to da su moji roditelji s pedeset djelovali prilično staro.
Ali to je ipak druga priča.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ivica Šarac
Marica Paskina
I moje čestitke neka se priključe toj zlatnoj obljetnici. Puno zdravlja, radosti, veselja i vreća penez od srca ti želi Marica. BLAGO SRETAN TI ROĐENDAN.