Dok su klinci mali i glume kako ništa ne znaju naša velika želja je da jednom odrastu, barem metar i par cenata, da počnu brinuti sami o sebi, pa da se mi konačno odmorimo, ne vjerujući u izreku koja glasi:
„Mala djeca, male brige. Velika djeca, velike brige“
I dođu ti dani.
Brzo stignu.
Godine se razlete, djeca se raziđu, stanovi porastu, a mi se smanjimo.
Uživam sada u redu i čistim podovima.
Rublje je u korpi umjesto ispod kreveta, telefon ne zvoni u ponoć, nitko ne spava na kauču, a od jedne sobe napravit ću drugu, veliku kupaonicu.
Ima da se razmirišem!
Čitam novine prevrćući planove po glavi.
U Berlinu je izbila neka gužva, mangup napao cure na ulici u blizini kolodvora kod kojeg Daniela stanuje.
Telefon zvoni, a moja najljepša i najbolja kći odmah se javlja. Zna da je bolje javiti se, inače neću prestati sa zivkanjem.
„Tata, volim te, iako si malo otkačen. Berlin je velik, a ni ja nisam mala. Uostalom, imam dečka i on pazi na mene.“
„Onog tvog Indijanca!“ – mislim u sebi dok govorim u slušalicu da je Danielin momak drag, pouzdan i simpatičan. Nisam baš siguran osjećam li to što govorim, ali znam da ima i gorih od njega, pa sam sretan da je takav kakav je.
Christian je na drugom kraju Njemačke, u Münchenu. Prilično dobro se snalazi unatoč kaosu koji ga okružuje.
Do sada je izgubio samo dva telefona i jednu garnituru ključeva.
Njega ne zovem često, javi se kad pročita poruku, a to zna biti satima nakon njenog slanja. Nema mi koristi ljutiti se.
„Tata, spavao sam , učio, jeo, šetao, igrao se, pio..“ – uvijek me uspije uvjeriti da se bezveze nerviram, pa sam i ja počeo učiti.
Uspijem čak i usnuti znajući da će se sutradan javiti.
Sinoć sam čitao uspavanku kad me je razbudio neki njemački broj.
Odmah sam se javio pretpostavljajući da je netko od mojih klinaca, znaju se ponekada javiti s drugog telefona.
„Jeste li vi Christian Vukadin?“
„Nisam, ja sam njegov otac. A tko ste vi?“
„Putnik iz podzemne željeznice u Münchenu. Na sjedalu sam našao torbu s ugovorom o najmu stana, vašim brojem na njemu, svjedodžbom na ime vašega sina i jednim parom čarapa.“
„Hvala vam! To je sigurno Christian zaboravio. Ako vam nije teško ponesite stvari sa sobom, sinu ću dati vaš broj, pa nek dođe po torbu. Može li tako?“
„Može, kako ne!“
Otišao je nepoznati ljubazni mladić u noć s čarapama moga sina, kojega sam uzalud desetak puta pokušao dobiti.
Jutros se javio.
„Bio sam s društvom u kafiću, nisam čuo telefon, a onda je već bilo kasno. Nisam te htio buditi“ – pokušao me umiriti moj neuredni sin.
Nije uspio.
Održao sam mu prodiku na telefon.
Glas mi je još uvijek promukao.
Obećao mi je da nikada više neće zaboraviti torbu u podzemnoj.
„Ako je zaboraviš na sveučilištu, onda nisi slagao“ – cinično i ljutito sam mu odbrusio.
Smirio sam se tek kad sam pročitao da je noćas i u Münchenu izbila neka gužva. Mangup napao cure na ulici u blizini kolodvora kod kojeg Christian stanuje.
Razmišljam sada o tome da je moj sin drag i simpatičan. I ne baš previše pouzdan. No, sretan sam da je takav kakav je.
Moglo je biti puno gore.
Blago Vukadin