Puno je nebo anđela,
neka ih malo
i na zemlji.
Smrt dođe iznenada
i onda
kad na nju čekamo.
***
Prije pet godina otišao je u mirovinu. Tako se barem kaže. Nije Franz međutim otišao nikamo, ostao je kao i svake večeri u našem kafiću, naručio gemišt i čekao da netko dođe razmijeniti s njim pokoju misao.
Kad sam ga jednom upitao kako je živjeti, a ne raditi, odgovorio mi je:
„Lijepo. Spavam do podne, umorim se do ručka, uznojim se od juhe, a prvoga lova sjedne na račun. Da sam znao da je ovako lijepo, ranije bih u mirovinu.“
Godinu dana je ljenčario, no dosadilo mu je uskoro, pa je počeo honorarno raditi za bivšu firmu, putujući od velesajma do velesajma i pišući naloge.
„Brže mi tjedan prođe, a i gemišt bolje prija kad se umorim.“
Krajem siječnja popili smo zadnji zajednički gemišt gledajući skijanje.
Rekao sam mu da loše izgleda i da ostane kod kuće sutradan. Nek u Salzburg putuje netko mlađi.
„Ne mogu ostaviti prijatelja na cjedilu“ – nije se dao odgovoriti Franz.
U pretprošlu srijedu nakon dugo vremena krenuo sam do našeg kafića, igrao je Real protiv Pariza. Sezona nogometa konačno je počela, pa ćemo i zimu uskoro izgurati do kraja, veselio sam se razgovoru s prijateljem.
„Franz je danas umro“ – reče mi Roberto.
Popili smo rundu za njegovu dušu.
U petak je sprovod.
U subotu će biti toplije, vele meteorolozi.
No, tko će to znati. Možda do subote nestane cijeli svijet.
Ili jedan njegov dio.
I Franz je jednom bio.
Blago Vukadin