U nastavku donosimo cjelovitu propovijed župnika fra Slavena Brekala izrečenu na svetoj misi za hrvatske branitelje 31. listopada u duvanjskoj spomen-bazilici:
“Kada čitate Sveto pismo bez sumnje se susrećete s običnim malim ljudima koje Bog izabire i poziva da prenesu njegovu poruku. Svaki od proroka, koji su za nas danas biblijski velikani, ljudi kojima se divimo, imao je nebrojeno razloga da se ne odazove na Božji poziv. Otimali su se i bježali od Boga i Božjega plana. Jer prenijeti Božju poruku svome narodu, Božji plan, navijestiti Božju volju, nije bio nimalo lak zadatak, niti laka misija. Jer taj je narod često puta bio i nezahvalni narod – narod tvrde šije – koji nije mario za Boga i Božji plan. A k tomu još, vremana su bila teška i zubata. Tako i danas, toliko godina poslije rata, vjerujem mnogi se branitelji, a pogotovo Vi obitelji poginulih branitalja, a i svi mi zajedno pitamo: je li sve ovo trebalo biti ovako? Jesmo li se za ovo borili? Jesmo li bili dio Božjega plana, Božje volje? Pogotovo u danima rata. Gdje je u svemu tome bio Bog? Zašto nas je ostavio i napustio? I je li nas ostavio, napustio i bio daleko? Je li vrijedilo, kada iz današnjeg vremena gledamo unatrag, izgubiti ono najdragocijenije, svoj život? Zadnje pitanje, najškakljivije i najosjetljivije, koje ne smijemo zaobići, a koje nam se nameće: jesmo li prevareni? Prevareni i od Boga i od ljudi…? I je li sve ovo imalo smisla? Sva se ova pitanja roje i gomilaju pogotovo u srcima i glavama Vas koji ste izgubli svoje očeve, sinove, muževe, braću… I budite spremni na to da možda nikada nećete dobiti odgovore: zašto sve to? I u tom košmaru pitanja nije lako navijestiti Božju poruku. Nije lako prepoznati Božji plan, a još manje govoriti o njemu. Nije lako pronaći Božju riječ i njome progovoriti svome narodu i utještiti svoj narod. A opet u Svetom pismu nalazimo i takve primjere. Gdje niti biblijskim ljudima nije bilo lako govoriti u ime Božje. Prvenstaveno kod sv. Pavla, kada iz vlastitoga iskustva piše svom učeniku Timoteju. Pavao kaže: “Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom: ‘propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom’!” (2 Tim 4,1-2).
Poštovani živući branitelji koji se sigurno dan-danas pitate: zašto sam ja ostao na životu, a moj kolega i prijatelj nije, ide Vas jedna činjenica: Vas nitko ne razumije doli Vi sami sebe međusobno. Svi mi Vas možemo saslušati, prihvatiti – i to nam je obveza i dužnost – ali samo Vi jedan drugoga u potpunosti razumijete u svojim sumnjama, borbama, tjeskobama, razočaranjima, ljutnjama, razmišljanjima, a najviše i jedino Vas razumije dragi Bog. Jer koliko Vam se god Bog činio dalekim, bio je s Vama i s nekim razlogom Vas ostavio na životu. Nije s Vama završio završetkom rata. Jer Vas treba i želi upravo ovdje gdje jeste trenutno. Niste slučajno ostali na životu. U Boga nema slučajnosti. U Boga postoje samo uzrok i posljedice. Bog s Vama još nije dovršio svoj plan. Bog Vas treba i danas goloruke da se upravo po Vašim golim i praznim rukama pokaže i ostvari sila Božja, da se proslavi Bog. I Vi ste danas, toliko godina poslije završetka rata, dio Božjega plana. Prije ste bili oni koji ste sve što ste imali stavili na kocku i branili svoje obitelji i svoje domove, a i danas Vas Bog želi ucijepiti u svoje planove, svoju volju, da nastavite graditi i izgrađivati tamo gdje jeste. A vjerujem, uvjeren sam zapravo, da bi Vam to rekli da mogu i Vaši pokojni suborci i prijatelji iz rovova. Isusovi učenici, kada je Isus bio najslabiji, prebijen i slomljen na križu, razbježali su se svi na svoju stranu ne mareći za Božjim planom, za Božjom voljom. Ma to im nije bilo ni na kraj pameti. Pobjegli su od svega glavom bez obzira. Zašto? Zato jer su samo ljudi. Vjerujem, dragi branitelji, da Vam je došlo i milijun puta prošlo kroz glavu da odustanete, da dignete ruke od svega, ne daj Bože da dignete ruku na sebe, da tako pobjegnete od svega. Ali to Vam se moralo dogoditi prije ili poslije. Ljudski je biti slab. Ljudski je pomisliti da se odustane od svega, da se pobjegne poput Isusovih učenika. Sve je to tako od krvi i mesa. Sve je to tako biblijski. Vaša je sudbina, sudbina biblijskih ljudi. I Vi, dragi branitelji, poput Isusovih učenika, imate pravo biti slabi, krhki, lomljivi… Bog ne očekuje od Vas da budete nekakvi supermeni. Nekakvi nad-ljudi. Vjerujem da ste mnogi bili hrabriji u strahotama rata. A danas se osjećate, vjerujem, tako nemoćno. Ali i takve Vas Bog može i nadasve želi ugraditi u svoj plan i Božju volju, da ovaj svijet u kojemu živimo, bude bolje mjesto za život. Imate se pravo razočarati, sumnjati, ljutiti, dignuti svoj glas…. Imate pravo, niste ništa manje branitelji kada ste takvi, a niste niti ništa manje kršćani kada ste buntovni. I Isusu je također bio žest. Ne zaboravite da je i Isus na svome križnom putu pao tri puta, ali se sva tri puta digao i nastavio svoj put da bi nas spasio. Imate pravo pasti pod težinom svoga križa. Zato Vas Bog i danas želi, branitelji, da dostojastveno nosite svoju razočaranost, svoje sumnje, pa i svoju prevarenosti i izigranost, to je Vaš križ, križ po kojem idete u nebo i posvećujete svoj život. Ali bez Boga ne možete i nećete moći, vjerujte mi. U suprotnom će Vas slomiti i polomiti ti križevi. Jer bez Boga ćete propasti – to Vam jamčim. Ne samo Vi, nego svi mi. Niste ni svjesni kada ovako ponosno i dostojanstveno idete kroz život koliko nama ostalima svjedočite vjeru u Boga. Svjedočite, branitelji. Znam da Vam posebno smeta jedna činjenica, da mnogi koji danas imaju svega u izobilju, ne bi imali niti 90% toga da nije bilo Vas i ljudi poput Vas (fra Velimir Mandić). Znam da Vam još više smeta činjenica jer su mnogi sebi sredili, kupili, braniteljske povlastice, a koje mnogi među Vama braniteljima niti nemaju. To su bolne činjenice na koje ćemo reći: vidi Bog, Bog sve zna. Da, slažem se! Ali treba živjeti s tim i svaki dan to gledati svojim očima i trpiti tu bol, prevarenost i izigranost, jer Vam to izgleda i jest izdaja. Zato kažem, ujedinite se, kao što ste bili ujedinjeni u ratu jedan uz drugoga, pouzdajte se u Boga, kao što ste se pouzdavali u ratu, dignite svoj glas i tražite istinu. Ne linč, ne progon, ne kamenovanje onih koji su iskoristili Vašu žrtvu. Ponavljam, tražite svoje, ne uzimajte njihovo. Jer često se tu prevarimo, naganjajuću istinu i pravdu, počnemo naganjati i progoniti čovjeka do sebe. To nije Božje. Stoga, budite oprezni i ponosni, zagledani u Boga i nećete pogriještiti tražeći svoje. Sve gledajte kroz Isusove oči.
Poštovne obitelji poginulih branitelja! Vama je i najteže govoriti. Jer ništa Vam ne može vratiti Vaše namilije: muževe, očeve, sinove, braću, djedove, prijatelje… Sjetite se Gospe, Blažene Djevice Marije, koja je stajala pod križem svoga sin Isusa. U šutnji i tihoj molitvi zagledana u Boga. Ako Vas itko razumije to je Ona, naša nebeska majka Marija – Gospa. Njoj se utecite. Na nju se oslonite. Vaši su muževi, očevi, sinovi, braća, pisali ovu našu povijest, ginuli da bi mi imali slobodu danas, ovdje. Mnogi svoje očeve niste niti upamtili, možda se niste niti rodili kad su oni položili svoj život za slobodu. Budite ponosni na svoje pokojne. Ali nikad za nikad ne osramotite obraz i prolivenu krv svojih namilijih. Nikad. Ali tražite istinu. Istina će Vas/nas odvesti u slobodu. Grčka riječ istina u sebi isključuje svaki zaborav. Latinska riječ istina u sebi uključuje poštovanje. A hebrejska riječ istina uključuje temelj na kojem se gradi odnos s Bogom. Sve su to svetopisamski jezici, jezici kojima je Bog nadahnjivo biblijske velikane i po njima nam govorio. Pa prema tome, nikada zaboraviti, zanemariti naše pokojne, uvijek imati poštovanje, i neka njihova žrtva bude neki novi temelja za još bolji i snažniji svijet, društvo, odnos s Bogom. Neka nam njihova žrtva bude poticaj da se još više približimo, ujedinimo i ucijepimo u Boga. Dužnost nam je imati dužno poštovanje prema toj žrtvi. Stoga, nije se igrati s pokojnima. A pogotovo s braniteljima. Svaki narod živi iz svog povijesnog pamćenja, učeći od svoje prošlosti i gradeći na njoj budućnost. I nema za neki narod ništa gorega od povijesnog zaborava, pogotovo ako je njegova povijest tegobna i krvava, obilježena progonima i stradanjima, kao što je slučaj s poviješću našeg hrvatskog naroda, pogotovo onog njegova dijela kojemu je sudbina dodijelila da živi u Bosni i Hercegovini, tj. nas (fra Ivan Dugandžić). Ali kad kažem zaborav ne mislim da se mi nećemo sjetiti našim pokojnih, da ćemo zaboraviti obilježiti ovaj dan, spomenuti ih se tu i tamo, upaliti svijeće na grobu… Ne to! To je lako. Zaborav uključuje da nećemo imati ispravan odnos prema njihovoj žrtvi, tj. da je se prisjećamo samo onda kada nam treba za neke jeftine bodove u društvu. To je zaborav. To! A taj je zaborav grijeh.
U najtežim trenucima slavne izraelske povijesti, u babilonskom sužanjstvu, Bog diže proroka Ezekiela, mladog čovjek, i po njemu šalje poruku svome narodu da će oživiti i podignuti suhe kosti, tj. da će ih vratiti iz babilonskog progonstva. To je poruka nade da bez obzira na strahote i progonstva Bog ima zadnju riječ. Njegova je zadnja. Ali Bog i od nas traži napor, ulaganje, poštenje i pravicu, da dadnemo dio od sebe, da sabiremo, a ne rasipamo. I tada ćemo tek moći izgraditi pravo i istinsko zajedništvo u Bogu, kako žrtva naših pokojnih ne bi bila uzaludna. Ovdje okupljeni, mi se sjećamo ljudi koji su sami položili svoje živote na oltaru domovine, onih koji su poginuli braneći ovu napaćenu zemlju i toliko puta nezahvalni narod. Bolna je činjenica da metak košta manje od marke, a mnogima je oduzeo najdragocjenije što su imali: život i budućnost. Oni koji su išli u rat, morali su imati u svijesti činjenicu da se možda neće vratiti. A ipak su otišli. No, navik on živi tko zgine pošteno, tko pred svoga Boga dođe čistoga i iskrenoga srca. Šesto blaženstvo kaže: blago čistima srcem, oni će Boga gledati (fra Mate Logara).
Na crkvi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, ili negdje pored, nisam siguran – nemojte me uzeti za riječ, stajao je otprilike ovakav jedan citat: “stranče ili prolazniče, kada prolaziš ovuda, sjeti se i pomoli se za sve one koji su razasuli svoje kosti za našu slobodu”. Ne znam jesam li dobro citirao, ali smisao i misao ste razumijeli. Braćo i sestre, svi ovdje prisutni bez obzira na dob, spol, obrazovanje, posao koji obnašate, funkciju na kojoj jest u svome životu, glasno i jasno Vam kaže: ne trgujte s razasutim kostima, ne trgujte za Boga miloga, razasute kosti će vam suditi jednoga dana, budite uvjereni u to.”
fra Slaven Brekalo
(preuzeto s tomislavacity.com)
