Dođu tako, nenadano, dani, pa čim se ustaneš osjetiš da stariš.
Kuća je čista, sve se blista, u ormarima složeni ručnici, u ladicama olovke, na radnom stolu papiri. Nitko ih danima nije pomakao.
Izmolim Tanji za dušu, djeci za zdravlje, popijem kavu, spucam bananu, ostavljam neopranu šalicu na stolu i krećem na posao.
Raditi je odjednom jako jednostavno. Klijenti nisu uopće naporni kad imam vremena i kapaciteta u glavi za njihove potrebe.
Godinama sam rutinski radio, misleći usput što ću napraviti za večeru, jesu li zadaće napisane, kad će kontrolni i imamo li sirupa za kašalj u kući.
Srećom pa su moji klijenti velikom većinom obični, obiteljski ljudi, nikada nitko nije protestirao, ako bih na brzinu odradio posao i otkačio njegovo ime na dugoj listi.
Sad odjednom imam vremena i za kavu, i za razgovore o punici, i za kukanje o skupoći. Usput prodam nešto, da zaradim plaću, ali sve ide samo od sebe kad ne žuriš.
Kratko rečeno – raditi nije uopće naporno, jer posao ne okupira emocije.
Rintanje u kući i odgajanje djece puno su zahtjevniji, traže ne samo vrijeme, ruke ili novac, nego i ljubav.
Lakše je raditi pet poslova, nego brinuti se o jednom djetetu kojega voliš. Tu za površnost nema mjesta.
Sticajem okolnosti postao sam napola žensko, pa se u pravilu bolje razumijem s majkama koje se brinu o svome podmlatku, nego s očevima.
Tako je moj životni put odredio.
Nakon što sam se vratio kući gledam u praznu šalicu, razmišljajući o majkama koje su nas ispraćale na autobuse do Zagreba, Splita i Njemačke, ostajući same u prostranim kućama, sa šalicama i čašama u regalu.
Prije nego nazovem Christiana sjetim se njegove molbe:
„Tata, nisam više dijete, ne moramo se svaki dan čuti.“
Znajući da je u pravu, dok stavljam šalicu u perilicu šaljem mu poruku:
„Sve u redu?“
„Kad ćeš se napuniti?“ – pitam perilicu, usput tražeći ima li ona program za trećinu posuđa. Iste diskusije vodim i s perilicom za rublje.
Danieli ne smeta ako je nazovem, ona se obvezno javi. Tako je i ovoga puta:
„Na poslu sam. Nazvat ću te kasnije“ – odgovara mi moja ljepotica iz Berlina.
Pet je sati.
Fran se sad budi na kauču kod tete Vlaste. Zovem Zagreb.
Vlasta mi priča što je kuhala danas, kako je Božin želudac i daje mi Frana.
Dijete je veselo. Konačno me netko treba! Dogovaramo se gdje ćemo se sresti za vikend, u kojem dućanu ćemo kupiti hlače i majice i hoćemo li za ručak jesti ćevape ili pizzu.
Uskoro mu je rođendan, još je dijete, dogodine će biti punoljetan.
Dok pričam s Franom trese se telefon.
Mora da je firma. Tko je da je može pričekati, nazvat ću nazad.
Po završetku razgovora čistim hladnjak. Jednom pakiranju sira istekao je rok. Pojest ću ga za večeru, dobro izgleda. Otvaram prozore, da me propuh osvježi i idem na balkon. Kavu serviram u svježu šalicu, tako ću brže napuniti perilicu.
Čitam poruku. Javio se moj sinčina iz Münchena.
„Sve je u redu!“ – raspisao se Christian nadugo i naširoko. Obično odgovori: „Sve OK“.
Sad sam miran. Pogledat ću vijesti, malo trenirati, popit ću pivo, prevesti neku hrvatsku dječju pjesmu na njemački i večer će mi ugodno proći.
Zaspat ću s osjećajem da sam „sve sredio, sve uredio“, kako je znao reći naš pokojni ćaća.
Sutra će biti uzbudljiva subota. Prije podne doći će dvije stranke za prijevod, u podne ću na ručak s Gregorom, a uvečer vlakom u Zagreb.
Fran me nestrpljivo iščekuje.
Tekst: Blago Vukadin