Odgojiti djecu nije baš jednostavno, posebno ako su moja.
Godinama trubim, žugam, ponekad i opsujem, i na kraju, kad i sam sebi postanem dosadan, operem suđe, skupim čarape ispod kreveta, obrišem lokve u kupaonici, a kad se smirim vidim nasljednika koji se izvlači iz svoje sobe, pitajući me:
„Tata, što trebam uraditi? Sad ću.“
„Zakasnio si sine, već je sve gotovo. Sljedeće subote ću ostati dulje u krevetu, a ti ćeš pospremiti stan prije nego se dignem. OK?“
„Može. Nemoj se sekirati. Mogu li sad nešto uraditi, da ti pomognem?“
„Isprazni perilicu za suđe. Bit će gotova za deset minuta. Ja odoh na kavu.“
„Ništa ne brini. Kad se vratiš sve je gotovo.“
Odem na kavu, popijem i drugu jer sam usput sreo kolegu, tumača za turski jezik, pričamo o djeci, odmoru, blesavim bračnim parovima koji se tužakaju, smijemo se ljubomornim muževima i osvetoljubivim suprugama, da bi nakon dobar sat vremena svatko krenuo na svoju stranu.
Već s hodnika čujem Christiana dok telefonira s Peterom, dogovaraju se u čijem će stanu njih dvojica i Niklas popodne igrati poker i hoće li naručiti pizzu ili kebab.
„Ljepše bi vam bilo da poker igrate s curama“ – dobacujem podrugljivo prije nego je sinčina uspio zatvoriti vrata, iza kojih se pojavljuje tek nakon četvrt sata.
„Tata, što trebam uraditi? Sad ću.“
„Trebao si izvaditi posuđe iz perilice, ali sad je kasno. Ja sam sve složio. Sljedeće subote ću ostati dulje u krevetu, a ti ćeš sve pospremiti prije nego se dignem. OK?“
„Može, nemoj se sekirati. Obećavam ti. Žao mi je da sam zaboravio danas, ali Peter je nazvao pa smo se raspričali.“
Iz opisanoga je očigledno da nisam dobar otac. Puno toga propustio sam u odgoju, ali posljedice, Bogu hvala, nisu previše strašne, osim što se nekad jako umorim, no to je dobro za liniju.
Unatoč ljubavi prema djeci, prije pet godina mi je laknulo kad je Daniela preselila u Beč , a prošle godine u Berlin. Tamo je s društvom naučila i čistiti, i sklanjati, i spremati, no ja se za svaki slučaj najavim prije nego ću doći u posjet, da obriše prašinu za koju samo ja znam gdje se skriva.
„Vidiš da sam sve naučila! Nikad nije kasno“ – smije se moja ljepotica dok kritičnim pogledom oca zabrinutog za budućnost vlastitog potomstva analiziram vrh tamnog ormara i tajno skrovište ispod kreveta. Sve je čisto.
Ove godine došao je red na Christiana da i on krene svojim putem. Lani je popustio u školi, a istovremeno počeo planirati gdje će studirati.
„Tata, sveučilište u Münchenu je jedno od boljih u Europi, a ja bih volio tamo studirati fiziku “ – saopćio mi je prije točno godinu dana.
„Nema problema sine, ako budeš imao odličan uspjeh iz fizike, matematike i engleskog, možeš u München, inače će i bečko sveučilište biti dovoljno dobro“ – obećao sam mu, sjećajući se svojih muka s navedenim predmetima i računajući da ću sljedećih nekoliko godina svako jutro buditi sina studenta, ali sam zaboravio da moj sin uopće ne liči na mene, ni fizički, niti što se tiče preferencija u učenju, isti je njegov ujak, matematičar Dražan, pa ocjene iz latinskog, njemačkog, povijesti i drugih, njemu nebitnih predmeta, nisu bile baš za pohvaliti se, ali fizika, matematika i engleski odjednom su postali razlog buđenja moga roditeljskog ponosa, dok sam kombinirao:
„Možda je mali ipak malo na mene. Nisam ni ja bio baš loš u matematici.“
Obećanje je obećanje, a meni je plaćati i u Beču i u Münchenu, pa je Christian cijelo ljeto tražio studentsku sobu u glavnom gradu Bavarske, da bi se na kraju smjestio u malom mjestu, dvadesetak kilometara od velegrada, u prostranoj sobi povećeg stana jedne učiteljice.
Vrijeme prije preseljavanja i četverosatnu vožnju do Njemačke iskoristili smo za brzinski, teoretski i praktični tečaj usisavanja podova, brisanja armatura u kupaonici, bacanja gaća i čarapa u korpu za prljavo rublje, dizanja daske na zahodu, pranja posuđa i zračenja prostorija.
Sve ono što sam propustio u devetnaest godina morao sam odjednom nadoknaditi i pokrpati!
Prijepodne u malom bavarskom gradiću, nedaleko od rujnom pulsirajućeg velegrada, tjedan dana prije početka bučnog „Oktoberfest-a“ proveli smo kupujući jastuke, tanjure i nedostajući namještaj, te se prije moga povratka u Austriju zadovoljno raširili u Christianovu novom carstvu – nasred sobe od dvadesetak kvadrata u stanu kojega moj najjači i najbolji sin dijeli s drugim mladim ljudima, te smo odlučili počastiti se.
Dok sam iza ćoška čekao na pizzu, odgovorio na nekoliko telefonskih poziva, i s dva vruća kartona u rukama vratio se u stan, Christian je već ispraznio bezbrojne vrećice, pospremio namirnice, plastičnu ambalažu odvojio od kartonske, toaletni papir složio u svoj dio ormara i čekao da dođem.
„Vidiš da sve znam i mogu sam, samo kad se ti ne miješaš!“ – keserio se dok smo žvakali ukusne komade moga omiljenog jela, prerezanog u osam trokutova, pa sam oblizivao prste ne pazeći na to da svaku mrvicu završi u mojim ustima.
Kad je jelo ukusno zaboravim na red!
Zadnji komad pizze mi je zamalo zapeo u grlu, kad sam čuo Christiana:
„Tata, nemoj mrviti tako puno!“
Vraćajući se sam u pravcu Beča bio sam ponosan na sebe i očigledni uspjeh u odgoju djece, no uvečer sam za svaki slučaj nazvao sina, htijući ga upitati je li u stanu sve u redu.
Prije nego sam izgovorio planiranu rečenicu nešto mi je presjeklo jezik, te sam mu samo poželio laku noć.
Usnuo sam snom pravednika.
Tekst: Blago Vukadin