Sa zadovoljstvom i zahvalnošću nerijetko „skočim“ na mjesnu mrežnu stanicu mandino-selo.com koju već punih osam godina uređuju vrijedni urednici i suradnici na čelu s Ivicom Šarcem. Ne smijem se hvaliti kako sam redoviti čitatelj, ali nisam ni tako rijedak posjetitelj. Kad je već ugašena mrežna stranice „velike“ Kongore, neka nam (barem) cvjeta ona „maloga“ Mandina Sela!
A ima se šta pročitati! I ne samo vezano za aktualna događanja i najave (čak i župne obavijesti!), nego puno toga iz starine. Doista je vrhunska vizija pronaći i „iščupati“ toliko podataka iz novina u starijim desetljećima, ali i prisjećanja još uvijek živih ljudi. Moram priznati da ipak najradije pročitam „Ništarijine zapise“ moga skoro školskog kolege Blage Vukadina (on je malo stariji, sa mnom je išao brat mu Marinko) koje ne samo da odlično prezentiraju svijet našega sela prije 30-ak godina, nego i mene vraćaju u ono vrijeme koje je, čini se, zauvijek nestalo. Neka ostane barem na papiru!
Pa ću ja u Blaginu stilu jednu i ne tako davnu priču o „velikima“ i „malima“. Dolaze Mandoseljani u Kongoru u kafić na piće, u dva auta. Kongorani komentiraju: „Eno iđu Mandoseljani bit’ se!“ „Kako znaš?“, pita drugi Kongoranin. „Pa došlo čitavo selo!“, odgovara prvi.
Dragi urednici i suradnici portala mandino-selo.com! Iskreno i srdačno vam čestitam vašu osmu obljetnicu plodnoga, zanimljivoga i raznovrsnoga djelovanja i rada i želim i ubuduće puno uspjeha, vrijednih podataka, lijepih priča i obilje kvalitetnih fotografija! Vi ste veza domaćega duvanjskog kraja s tisućama i tisućama odseljenih ne samo Mandoseljana, nego svih Duvnjaka i vaš je rad i trud za svaku pohvalu!
dr. fra Robert Jolić, Kongoranin
(u uvijek dobrim odnosima s Mandoseljanima!)