U prostorijama Hrvatskog slova, u Zagrebu, prošloga tjedna (16. ožujka) održano je predstavljanje novih knjiga dvaju autora:
ANDRIJA VUČEMIL: Sam na obali, Rinaz-Riječki nakladni zavod, 2016.
ANTE ŠARAC: Na Riječ oslonjen, Rinaz-Riječki nakladni zavod, 2016.
Knjige su predstavili književni kritičari: Mate Kovačević i Đuro Vidmarović.
U nastavku donosimo tekst Đure Vidmarovića izrečen na ovome predstavljanju
Uredništvo
+++
U nakladi uglednog riječkog izdavača, Riječkog nakladnog zavoda, objavljena je knjiga Ante Šarca pod znakovitim naslovom „Na Riječ oslonjen“ pri čemu pojam Riječ piše velikim početnim slovom što znači da misli na logos u smislu Ivanovog Evanđelja. Ante Šarac je rođen 1941. u Mandinu Selu na Duvanjskom polju. U zagrebu je završio Veterinarski fakultet i stekao zvanje doktora veterinarske medicine. Međutim, kako stoji u biografiji, u struci je radio samo 4 godine nakon čega je prešao u državnu upravu i tamo radio na različitim poslovima Tržišnog inspektorata.
Ante Šarac naglašava kako od mladosti piše pjesme a u zrleoj dobi kratke misli i aforizme, da bi se u trećoj životnoj dobi odlučio na objavljivanje knjiga. To su: „Kad sam s Tobom“, Rijeka 2014., „Kratke misli“, Rijeka 2015., „Na Riječ oslonjen“, Rijeka 2016.
Zbirka koju predstavljamo sastoji se od 5 tematskih cjelina. To su: „Znakovi nevremena“; „Znakovi zlovremena“; „Na tragu Riječi“; „Vrt“ i „Stazama zavičaja“. Kao dodatak pjesmama objavljen je duži prozni tekst pod naslovom „Put u zavičaj“.
Pisac pogovora zbirke je Trpimir Kovač. On ocjenjujući Šarčevu poeziju ističe autorov osobni iskaz egzistencijalne nesigurnosti kao opći znak nevremena. Zbog toga kreće u pjesničku potragu za „središtem“. To središte je lirsko poniranje u vlastitu dubinu.
Ciklus „Znakovi zlovremena“ već svojim naslovom upućuje na tjeskobe koje prožimaju cijelu zajednicu. Da bi iskazao te tjeskobe autor poseže i za lirskom prozom. Kao primjer ističem pjesmu „Vukovar“. U njemu se nalaze potresni stihovi: „Da, Vukovar jest bio ‘oslobođen’: od svojih sinova, svojih zgrada, crkava, umjetnina svojih, posljednjih živih staraca, žena i djece, koji su u ruci nosili poneku torbu, u srcu tugu, u nogama umor, u želucu glad na koju se najmanje mislilo dok su kokardaši na leševima zavijali o hrvatskom mesu i pozivali Slobu da šalje salatu. Sve smo to vidjeli i čuli!“
Šarčev pjesnički diskurs karakterizira stanovita škrtost jezika. On naime ekonomiziranjem sažima misli i time postiže emocionalnu uznemirenost kod čitatelja.
Važan dio ove zbirke čini autorovo nastojanje u oživljavanju vlastitog djetinjstva a time i sjećanja na rodni zavičaj. Ističem naslove pjesama koji o tome svjedoče: „Zavičaj“; „Mandino Selo“; „Podvornica“; „Šarčev bunar“; „Trnovače“; „Proljeće na njivi“; „Jurnjovača“; „Piskulja“; „Podine“; „Mali Kutlovac“; „Pljusak planinski“; Vile planinkinje“; „Vran“; itd. Sve su ove pjesme pune domaćih toponima, ornoima i hidronima, dakle, svih onih mjesta koja su bitna u pjesnikovom životu a koja su s vremenom postala njegov locus poeticus. U pjesmi „Zavičaj“ pjeva: „Zaviča je/zrcalo naše,/naš pečat/i rukopis naš“. Zbog toga bismo ovu zbirku mogli nazvati i poetskom zavičajnicom.
Uz zavičaj ide i pjesnikova vjera. Naslovom ove zbirke on nam daje do znanja kako je poezija koju stvara nadahnuta kršćanskim vrijednostima. U pjesmi „Na Riječ oslonjen“, kojom je naslovio cijelu zbirku Šarac piše:
„Čeznem da moja riječ
prije nego bude izgovorena
uroni u Riječ
i iz Riječi izroni
svijetla i čista…“
Složio bih se s recenzentom Trpimirom Kovačem koji objektivno vrednujući autorov rukopis piše:“Ima naravno i kod Šarca glasovnih podudaranja, rima, vrlo često nepravilnih, nu one imaju tek drugorazrednu, zapravo manje važnu ulogu pa značenju tek kao začin daju potpuniju cjelovitost…Manjak ritmičkog ustrojstva stihova ne mora biti nedostatak pogotovo kad pjesnik unatoč prividnoj „kvrgavosti“ izričaja uspije složiti cjelovitu poetsku refleksiju koja kao npr. u pjesmi „Bez odgovora“, tvori cijeli jedan mali svijet nastao staloženo i bez potrebe da bukom, ubrzanjem ili pak ritmičkim usporavanjima stvara suvišne dojmove“.
Na kraju želio bih ponoviti svoje mišljenje kako je zbirka „Na Riječ oslonjen“ dobrim dijelom poetska zavičajnica i upravo kao takva ima književnu vrijednost.
Đuro Vidmarović
