Današnje Evanđelje nam pripovijeda priču o Isusovom putu s trojicom učenika na goru koja će mu poslužiti za susret s Mojsijem i Ilijom, dvojicom od najvećih proroka židovske povijesti.
Učenici su umorni i odmah nakon dolaska na goru usnivaju u san pravednika koji oko sebe ne vide i ne čuju ništa osim svojih snova.
Isus je isto tako umoran od puta, napričali su se o svemu i svačemu, ali Isus umjesto sna bira molitvu. Na brdu je molitva posebno simbolična jer je brdo simbol visine, uzvišensoti, čistoće i blizine nebu i Bogu. Na brdu se događaju mnoge značajne poruke, na brdu se susreću ljudi s Bogom. Isus moli, a molitva mu prosijava tijelo tako da postane kao sunčeva svjetlost, prožeta milošću i čistoćom. Dok Isus moli dolaze mu gosti, Mojsije i Ilija, dva velikana židovskog naroda i povijesti. Mojsije je narod izvukao iz ropstva, a Ilija je možda najveći prorok. Oni dolaze i mole se zajedno s Isusom, njihova molitva i razgovor je glasan, učenici se bude od galame, možda se ova trojica i svađaju, što nebi bilo neobično za njihov mentalitet i komunikacijski stil.
Čim je Petar protrljao oči i malo progledao, shvatio je da je Isus u društvu ove dvojice velikana.
Umjesto da im se pridruži, da padne na koljena ili da pozove i drugu dvojicu na molitvu, Petar ima tipično petrovsko rješenje. On odmah predlaže gradnju koliba za njih trojicu, da se valjda ne smrzavaju na hladnom vjetru, da mogu svaki dan i svaku večer tu biti i raspravljati.
Isus i ova dvojica šumom, a Petar drumom. Isus ne šuti, on ga upozorava da je to poprilično nespretna ideja, ali Petar je uporan, on već šalje drugu dvojicu po drva i odabrao je mjesto gdje će postaviti te svoje kolibe. No, prije nego Petar Isusa dobro naljuti, dolazi oblak, prekriva ih svu trojicu, a glas iz neba gromko nagovještava da je Isus Sin Božji. Tek tada Petru sijevne pred očima, padaju mu ljuštre i on shvaća što je u ovoj priči bitno, a što je samo njegova ideja koja je Isusu neprihvtljiva i nepotrebna.
Nakon ovoga svi šute i ne pričaju puno o onom što doživješe. Valjda od straha i zbog srama.
Današnja poruka je višeslojna. Ja ću istaći samo neke slojeve jer bi za sve bilo previše teksta.
Prva bi bila ona o usnivanju učenika dok Iusu moli. Čovjek je umoran od puta koji prelazi, od tjelesnih i prirodnih nevolja. Na kraju dana nam se spava, ne želimo ništa osim sna i odmora. Radili smo ko magarci, teglili torbe na leđima i prevalili brda i doline. Čitav naš radni dan je naporan. Radimo li u nekoj instituciji umorni smo od propisa i zahtjeva, radimo li u nekom kafiću umorni smo od skakutanja, osmijehivanja i spravljanja kave. Radimo li u obitelji umorni smo od dječjih potreba i stalnog sklanjanja, pranja i čišćenja. Ako smo poduzetnici umorni smo od tržišta, propisa i suradnika. jesmo li vojnici umorni smo od naredbi i neslobode.
Naš život je putovanje preko kamenja briga, potreba, zahtjeva drugih i naših osobnih. Na živce nam idu naši vlastiti problemi i teret, ali i oni tereti koje su nam drugi natovarili na leđa. Muž ili žena, djeca ili roditelji. Svi oni su nabacali ponešto u našu naprtnjaču koju nosimo na leđima dok se uspinjemo na brdo života. Koliko nas samo vežu obećanja da ćemo izdržati do kraja, neki nas podupru, a neki nas drže za ruku i nedaju nam odmak od njih. Naše tijelo i duh su često umorni od životnog puta pa je logično da se onda želimo odmoriti, zaspati i snivati o nečem ljepšem.
Kako često mi prespavamo najljepše, najvažnije trenutke jer se bavimo svojim umorom i mislimo da je ovozemaljska briga jedino što je važno? Dok mi spavamo pred nama se odvijaju najvažniji susreti neba i zemlje. Mi propuštamo biti dio molitve, i susreta, propuštamo sami biti prosvijetljeni i sami postati svjetlom.
Druga razina je ona kad se probudimo iz našeg sna. Umjesto da budemo skromni i slušamo što ova trojica imaju za reći, da se pridružimo njima u molitivi, mi kao i Petar opet imamo petrovsko rješenje. Koliba, zemaljsko rješenje, ljudski pristup svemu. Zaboravljamo da smo svjedoci susreta neba i zemlje, uranjamo u svoj pogled na svijet i probleme i gubimo onu osnovnu spoznaju da je Bog tu među nama.
Treća razina je ona u kojoj dobivamo poruke, Bog nam šalje svoje vjesnike slobode, budućih događaja i puta kojim trebamo ići. Ilija i Mojsije su poveznici između neba i zemlje, između prošlosti i onoga što će se dogoditi. Oni dolaze kao Božji izaslanici koji nam pružaju jasnu sliku da nikada nismo sami, oni su Iusov tim koji mu donosi prognozu budućeg uspjeha ili neuspjeha, oni mu pričaju o kraju u Jeruzalemu, ali su mu i snaga u zajedničkom razgovoru, u povezanosti povijesti i budućnosti. Ilija i Mojsije nam slikovito pokazuju da je sve povezano. Nema budućnosti bez prošlosti, a ako sami spavamo onda ćemo prespavati sadašnjost, pa nam nema koristi što smo prepoznali prošlost, a sanjamo budućnost.
Bog nas u datom trenutku upozorva i ukazuje nam na ono što je važno. On nam kaže da se probudimo, da ne skupljamo drva za ovozemaljske kolibe nego da se pridružimo Njegovm Sinu u molitivi kako bismo bili spremni za budućnost.
Bog nam šalje očiti znak povezanosti vlastite povijesti i budućnosti. Na nama je da se probudimo i da naučimo iz osobne ili narodne povijesti, da se oslobodimo sna u koji nas uljuljkavaju naše brige i naši putevi koje smo prošli pješačeći stazama života.
Bog nas poziva da se probudimo i da odbacimo kolibe i sigurnost ovozemaljskog te da se uputimo i pridružimo onima koji su Njegovi najznamenitiji vjesnici slobode i ljubavi.
Petar i učenici pokušavaju Isusa i proroke sputati, strpati ih u kolibe, reći im da je njihova misija tu, da je vrijeme za odmor, a oni Petru kažu da griješi.
I mi smo često u Petrovoj ulozi jer sebi i drugima kažemo da je san jedini način boravka na brdu. Kad se probudimo onda nas obuhvati strah i željeli bismo sve sputati u neku svoju kolibu, svoj okvir straha od budućnosti. Mi postajemo vjesnici sputanosti, iako imamo dobre namjere.
Današnje Evanđelje nas poziva na uključivanje u tim onih koji su spremni preuzeti svoju ulogu i misiju u ispunjenju Božjeg nauma.
Evanđelje nas poziva da odbacimo san i spavanje, da se probudimo i postanemo slobodni za susret s istinom koja je proizvod prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i Božje milosti.
Sami ne možemo.
Probudit će nas galama onih koji ne spavaju, a pomoći će nam Božji oblak milosti i zajedništvo onih koji nas vole.
Ne bojimo se budnosti i nek nas ne sputava tuđa koliba želja i straha!
Tekst: Vinko Vukadin