Priložena fotografija nastala je je prije 53 godine i mnogo se toga do danas promijenilo. Promijenila su se vremena, a i mi u njima („Tempora mutantur et nos in illis mutamur“ – vremena se mijenjaju i mi se u njima mijenjamo – kazali bi stari Rimljani.) Predmetna fotografija majstorski je nastala i izvrsno sačuvana. Hvala i majstoru slike i njenom čuvaru.
Svako prelistavanje starih papira i fotografija vraća i nas u ta prohujala vremena. Odmah na prvi pogled poznajem u pozadini novosagrađenu duvanjsku osmogodišnju školu. To je prva poslijeratna sagrađena školska zgrada u tadašnjem Duvnu.
Postojeća školska zgrada na starom stočnom pazarištu, koju je krajem 19. st. izgradila Austrija, postala je premalena da primi brojnu školsku djecu koja su, iz malih seoskih škola, krenuli prema gradu na daljnje školovanje. Krajem 50 – etih godina uvedeno je i obvezno osmogodišnje školovanje, a tih godina već se glasno po gradu pričalo kako se u Duvnu otvara i gimnazija. Duvanjska gimnazija počela je raditi kao odjeljak Livanjske gimnazije. Sve to je ubrzalo gradnju nove školske zgrade.
Zgrada je sagrađena do 1961. godine i već su u novu školsku godinu 1961./1962. krenuli prvi đaci. I ja sam u toj zgradi završio sedmi i osmi razred.
Prvi učenici – duvanjski gimnazijalci -krenuli su te školske godine upravo u tu novu zgradu. Školske godine 1962./1963. i ja sam pohađao prvi razred gimnazije baš u toj zgradi.
Gimnazija se ubrzo preselila u staru austrijsku zgradu (u kojoj sam i ja maturirao), a nova školska zgrada ostala je samo osmoljetka sve dok nije izgrađena nova zgrada osnovne škole uz cestu za Mandino Selo i Blidinje. Gimnazija se uselila u staru osmoljetku, a u staru zgradu austrijske škole useljeni su učenici različitih tehničkih struka. Tako je stanje ostalo do danas.
Na početku sam napomenuo kako je fotografija nastala 1962. godine u proljeće, što se vidi po mladom zelenom drveću na livadi ispred nove školske zgrade. Na slici su prvi učenici prvog razreda Duvanjske gimnazije.
Na sredini slike je MUHAREM HAJDINOVIĆ. Muharem ili Harika kako smo ga mi učenici nazivali bio je drug direktor Duvanjske giomnazije. Osim toga Harika je predavao sve moguće predmete koji nisu bili propisno pokriveni stručnim nastavnicima. Jednako tako Harika je mijenjao i svakog odsutnog nastavnika iz bilo kojeg predmeta, čim je taj bio odsutan radi nekog osobnog ili službenog razloga. Moje sjećanje na Hariku je pozitivno, jer je svu školsku djecu vrednovao na jednak način . Kod njega su svi bez obzira na vjeru, narodnost ili stalež bili jednako vrednova i, za razliku od drugih nastavnika koji su znali dati prednost djeci pojedinih vjera i nacija. Do druga direktora Muharema su lijevo i desno odraslije žene za koje smatram da su nastavnice na gimnaziji.
Na vrhu fotografije – desno ističe se mladić u crnoj vesti. To je posve sam siguran DOMINIK GUDELJ. On je rođen u tadašnjem Duvnu i pripadao je nekoj bogatijoj trgovačkoj duvanjskoj obitelji. Gudeljeva obitelj imala je veliku kamenu kuću u ulici preko puta zgrade gradske uprave. Mislim kako je Dominik završio višu školu za tjelesni odgoj. Kasnije je radio na duvanjskim školama. U Dominika – kršnog i visokog Duvnjaka bile su zaljubljene mnoge duvanjske gimnazijalke. Ne znam što je s njime danas. Dominikov brat mogao bi biti poznati duvanjski liječnik Baja.
Treća osoba sa ove fotografije nama Mandoseljanima najinteresantnije je lik u prvom redu s lijeve strane –čuči i u rukama drži neku knjigu. Riječ je o IVANU ŠARCU – Paškinu. Veliku sličnost sa Ivanom Šarcem ima i lik u zadnjem redu – stoji drugi sa lijeve strane. Odjeven je u bijelu košulju i na sebi ima raskopčan pleteni plavi džemper. Plava kosa, plavo lice, veliko čelo i već tada malo proćelav, veoma sliči našem Ivanu!
Naš Ivan je prvi Mandoseljanin koji je krenuo u Duvanjsku gimnaziju. Iza Ivana u gimnaziju je krenula druga- brojnija generacija mandoseljskih gimanzijalca kojoj i ja pripadam. Dobro pamtim ta davna- draga vremena, kada bih ranim jutrom na putu do škole svratio u Paškinu kuću po Ivana. Idući kroz selo prema gradu svratili bi u ‘Radiće’ po Đoku i Iliju Milisav. Ivan je posebno bio dobar prijatelj sa Ilijom Milisav. Njih dvojica su imali golubove. Oni su su se sretali i razmjenjivali iskustva u odgoju golubova pa i zamjenu samih golubova. Sjećam se jedne ratne godine kada sam radio u Glavnom stožeru HV u Zagrebu Ivan je svratio u moj ured i raspitivao se o Iliji Milisavu.
Ivan je nakon druge gimnazijske godine nenadano otišao u Zagreb i upisao se u neku zagrebačku gimnaziju. Moglo je to biti 1963. godine. Malo iz toga po selu se pročulo kako je Ivan Paškin, Pelja, Lukijan Anđin , Kornelije – Korno Vidovića i drugi „pobjegli priko granice u Austriju“ (bilo je to 1964. ili 1965. god.) Nakon kraćeg zadržavanja u nekom austrijskom sabirnom centru za imigrante Ivan je otišao u američku vojnu bazu u Njemačkoj. Nakon Njemačke Ivan je otišao u SAD gdje je u američkoj vojsci izgradio zavidnu vojnu karijeru.
Danas je Ivan u mirovini i živi u SAD. Ivan često dolazi u svoje Mandino Selo, a njegovi Mandoseljna i rado ga sretnu i popričaju o prohujalim vremenima, ljudima i događajima.
Dosta mutno i nejasno prepoznajem još neke likove sa ove fotografije. Svakoga sa slike ja sam poznavao: znate kako mlađi učenici gledaju u starije i dobro ih pamte.
Ante Vukadin Ćipa