Otkako je na prostoru Bosne i Hercegovine započelo oružano nasilje i spašavanje golog života pred tim nasiljem, franjevački samostan u Tomislavgradu postao je glavno utočište za većinu prognanika i patnika koji su potražili svoj prognanički smještaj na području tomislavgradske općine.
Gotovo po pravilu, prognanici su se odmah po dolasku u Tomislavgrad najprije navraćali u franjevački samostan te se mjesnim franjevcima obraćali za najrazličitije životne potrebe. Ponetko bi tražio putne upute za dalje putovanje, ponetko telefonske i slične usluge, a najviše ih je tražilo dobrotvornu pomoć. Samostansko je osoblje, koliko god je to bilo moguće, svima izlazilo u susret.
Središnja dobrotvorna ustanova Karitas već od ranoga proljeća 1992. djeluje pri mjesnom franjevačkom samostanu punim pogonom. Dobrotvorna pomoć, koja nekad oskudnije a nekad obilnije pristiže, dijeli se svima koji tu pomoć zatraže. Karitas predvodi fra Branimir Musa, a u raspodjeli dobrotvorne pomoći radno sudjeluju i drugi fratri kao i časne sestre. Mjesni gvardijan i župnik fra Gabrijel Mioč vodi o svemu tome višestruku brigu, a često posreduje i u pribavljanju nove dobrotvorne pomoći, jer se potrebe stalno povećavaju.
Kao što je i poznato, posebno velik broj prognanika pristignuo je u tomislavgradsko područje sredinom jeseni, nakon pada Jajca. Nepregledne povorke ispaćenih i izgladnjelih prognanika iz Jajca i okolice slijevale su se tada danonoćno u prostrano dvorište tomislavgradske crkve i samostana, tražeći pribježište i krov nad glavom. Fratri su ih sve u svako doba dana i noći primali te neumorno posredovali za njihov što brži i što sigurniji smještaj.
Pozivali su i dozivali sa svih strana svoje domaće vjernike da preuzmu i prihvate pristignule prognanike. Domaći pak vjernici pokazali su u tim teškim trenutcima svoje široko kršćansko srce te su velikodušno primali i obitelji i pojedince pod svoje kućne krovove i u svoje obiteljske domove. Tako, nitko od toga silnoga prognaničkog mnoštva nije ostao nezbrinut. Kućna vrata domaćih vjernika nikome nisu ostala zatvorena. I, koliko se može znati, nitko od mnoštva pribjegloga puka iz srednje Bosne nije nezadovoljan ni sa smještajem, ni s opskrbom ni s ljudskim postupkom. Nitko se ni na što ne tuži. Dapače, mnogi rado i često ističu dobrotu i dobročinstvo domaćeg žiteljstva koje ih je primilo kao vlastitu kućnu čeljad. A domaćini opet uzvraćaju da je to njihova ljudska i kršćanska dužnost, kao što i jest.
Jakov Bubalo
(Iz arhiva Naših ognjišta: siječanj-veljača 1993., god XXIII., broj 192, str.13)
Odabrala: Marija Majić