Mandoseljska „dica“ su lijepa, valjda od zraka, a ni djeca iz drugih sela nisu ružna. U svoj toj ljepoti ima međutim jedna posebna generacija, neponovljiva i neizvodiva po drugi put, jedino su djeca i unuci ovdje odslikane mladosti ljepši od njih.
Ove dvije slike iz albuma Ivana Mijina vjerojatno je Ljubica – i sama pripadnica te jedinstvene generacije- ostavila u roditeljskoj kući, a obadvije su nastale krajem sedamdesetih godina u osnovnoj školi u Kongori, kad su već počele bujati prve ljubavi i cvjetati dvice u svjedodžbama.
Nabrajati imena nema smisla, neka sam potisnuo u zarasle predjele mozga, a u bilizini kojih cura sam osjećao posebnu toplinu i crvenio se, znaju one, pa nek to ostane mala, dječja tajna.
Jedino ću imenovati našeg prijatelja Ivana Kovačevića-Mićića (na prvoj slici u gornjem redu, treći s desne strane, a na drugoj također u gornjem redu, također treći, ali ovoga puta slijeva), na Kupresu poginulog hrvatskog branitelja – pokoj mu duši.
Ostala lica nek prepoznaju njihova djeca i unuci.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ivan Vukadin Mijin