U životu nastanu razna prijateljstva, a neka od njih potraju sve do kraja života. Neka pak ostanu i nakon našeg ovozemaljskog kraja. Zato sam uvjeren da je prijateljstvo ove dvojice Mandoseljana, obojice već nekoliko godina pokojnih, nastavljeno na nebeskim pašnjacima.
Petar Vukadin – Peša i naš kum Ivan Rezo bili su nerazdvojni, kako u poslu, tako i u igranju table. Ne znam kad i kako su se sprijateljili, možda zato jer su slična generacija, možda nakon što je Pešin brat, također već pokojni, Jozo oženio kumovu sestru Ivu, s čijom obitelji je Pere proveo cijeli svoj život.
Nijednom od njih nije bilo baš lako na zemlji – Pere je u mladosti ranjen prilikom igre bombom, koju su on i druga djeca pronašli negdje u selu, a Ivan je godinama muku mučio sa zdravljem i sudbinom.
No ipak ih se sjećam baš ovakvih, dobre volje i uvijek spremnih za šalu. Lako moguće da su s drugim pripadnicima svoje generacije već oformili timove za igranje table ili briškule na oblacima, pa sad uživaju u lijepom društvu jer nikoga više ništa ne boli i svi imaju ono što trebaju. Njima dvojici je uvijek trebalo jako malo.
Slika je iz Kalčićeve zbirke, a nastala je u kumovoj garaži.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Kalčić