HUMANITARNI ASPEKT NAŠEGA RADA
Proveli smo istinski udruženi poduhvat dobra. U tom poduhvatu sudjelovali su oni koji su došli odnekud izdaleka i postali dio nas kao i svi oni koji su bili tu, a prije rata se nisu poznavali. Osobit pečat snage Dobra ostavio je Slobodan Lang koga smo zazvali Premudri. A Branko Čulo, naš dobri duh, često je ponavljao – svi smo nevažni, bili smo samo oruđe Duha Svetoga. Druga strana medalje našega rada je učinjeni napor da se ne povrijedi pravo svake osobe na najbolju moguću zdravstvenu skrb kako bi se spasio svaki život. Ni jednoga časa nismo odstupili od načela prema kojemu je svaki ljudski život svetinja i dar Božji bez obzira na to o kome se radilo (civilu ili vojniku – našem ili “njihovom”. Brojne aktivnosti djelatnika zdravstvenih službi koje su pridonijele prestanku sukoba, tj miru na ovim prostorima, našem radu daju posebnost. Već spomenuta naša značajka bila je visoki stupanj neovisnosti, što nam je uz dobre rezultate u zbrinjavanju cjelokupnoga pučanstva omogućilo i slobodu djelovanja. Kao izraz te “slobode” bilo je i poticanje različitih humanitarnih aktivnosti, od razmjena zatočenika, pregovora s protivničkim stranama i predstavnicima međunarodnih institucija do skrbi za prognane, raseljene i zatočene osobe. Zbog svega toga zadobili smo veliko povjerenje uglednika iz svih segmenata života, domaćih i stranih, pa i predsjednika Franje Tuđmana osobno.
Najveće priznanje za naš rad dobili smo od ljudi u potrebi. Neki nepristrani izvori, osobito strani. također su nam iskazali zahvalnost za humanitarni rad. Među njima se ističe britanska humanitarna djelatnica Sally Backer koja je u knjizi Angel of Mostar opisala i naš humanitarni rad. Ovim povodom joj zahvaljujemo, jer je s nama zajedno i po cijenu vlastita života gazila blato bosansko-hercegovačkih bespuća.
No, umjesto priznanja, u Haagu sam svjedočio i branio nas od optužbi za „udruženi zločinački poduhvat“? Prikazao sam brojne dokaze naše solidarnosti i humanosti. Tužitelj je pod snagom argumenata kazao: “Dobro,možda ste vi tako postupali, ali jeste li sigurni da je baš svaki liječnik HVO-a isto tako postupao?”. Odgovorio sam mu da to jamčim. Imajući na umu uvjerljivost dokaza koje sam pokazao i znajući u čije ime govorim, predsjedatelju suda, gosp. Antonettiju, postavio sam retoričko pitanje: Nije li to neki čudan poduhvat budući da smo davali lijekove i liječili „neprijatelja”, nudili mu naše bolnice, stalno bili spremni na suradnju itd.?’
Sud je otprije bio upoznat s našom dokumentacijom i više od toga, s prepiskom između UN-a i „suprotne” strane vezanom za sve ono što smo od početka rata nudili. Umjesto odgovora, predsjedatelj sudskoga vijeća upitao me što mislim zašto Bošnjaci nisu prihvatili našu otvorenu ponudu za suradnjom niti su na nju odgovorili. Bilo je zorno da taj čovjek iskreno nastoji rasvijetliti što se to zapravo događalo u „tamnom vilajetu”. Osobito ga je zanimalo zašto su Bošnjaci, iako su bili u teškoj situaciji, osobito u Mostaru, odbijali ponuđenu suradnju. Odgovorio sam da za to postoje dva ključna razloga. Da su prihvatili naše ponude, ne bi nas mogli klevetati da smo „agresori” niti izjednačavati sa stvarnim agresorima na BiH. Drugi je razlog bio opakiji. Držali su da prihvaćanje naših ponuda povlači ustupke koji se nikako nisu uklapali u njihov plan. Naime, cijela Središnja Bosna bila je u njihovu okruženju s namjerom da njome posve ovladaju, a to bi uključivalo i progon tamošnjih Hrvata – isto onako kako su učinili nakon što su zauzeli Bugojno, Travnik, Fojnicu. Prihvaćanjem bolničkih kapaciteta u Mostaru, koji su bili na našoj strani i koje smo nudili, otvorilo bi i pitanje liječenja Hrvata Središnje Bosne u Zenici i Travniku, a to je bilo u suprotnosti s njihovim temeljnim projektom.
Svjesni svega spomenutoga, dodatno potaknuti iskazom Ante Damjanovića koji je duže razdoblje proveo u Vitezu, pokrenuli smo humanitarni projekt “Bijeli put za Bosnu Srebrnu”.
Bio je to odgovor na veliku humanitarnu krizu u Srednjoj Bosni koja je prijetila nesagledivim posljedicama. Ova humanitarna akcija planirana je unutar naše “Grupe”. za što su pored spomenutoga Damjanovića, osobito zaslužni Branko Čulo te Slobodan Lang, koji je s Hermanom Vukušićem „dirigirao” akcijom. Iako se u Novu Bilu i Vitez ilegalno helikopterima ulazilo (i Andrija Hebrang i Juraj Njavro) dovodeći liječnike dragovoljce i pored Bijeloga puta, kad se on “otvorio”, činilo se da je cijeli hrvatski narod stao na “bijeli” put kako bi spriječio najgori scenarij u Lašvanskoj dolini. Od predsjednika Tuđmana do fra Ferde Vlašića. Brojni neovisni promatrači toga vremena, a posebno “običan” puk misli – da nije bilo Bijeloga puta, u Srednjoj bi se Bosni dogodila Srebrenica. Čvrsto vjerujemo da je ovaj projekt bio plod posebnoga nadahnuća. Konačno, iz Bijeloga puta rodila se nova Nova Bila (bolnica) i nova prilika za Hrvate u BiH (i BiH u cjelini).
Zaključno, Glavni sanitetski stožer HZ HB (ratno zdravstvo HVO-a) bio je prva organizirana obrambena postrojba u BiH, što mu daje posebno mjesto u organizaciji ratnoga zdravstva i ratovanja uopće. Medicinsko je osoblje organiziralo službu koja je bila učinkovita a da prethodno nije uvježbavano za rad u ratnim uvjetima. Izrasla je na neučinkovitim civilnim strukturama zdravstvenoga sustava uz nedostatak kadra, opreme i ustanova. Dostupni resursi (osoblje, prostor i oprema) na kojima je organizirana medicinska služba bili su domovi zdravlja, što upućuje na važnost primarne zdravstvene zaštite u organizaciji zdravstva u izvanrednim okolnostima. Ratne bolnice HVO-a, po načinu na koji su organizirane, mjestu na kojem su postavljene, uvjetima u kojima su djelovale, sastavu osoblja i pacijenata za koje su skrbile, doprinos su općem znanju o organizaciji zdravstvenih ustanova u ratnim okolnostima. Medicinska služba HVO-a bila je od javnoga interesa svih stanovnika, ratovala je kako bi zaštitila temelje javnoga zdravstva i slobode naroda. Pokazala je kako malobrojan, na opstanak ugrožen narod može organizirati učinkovitu zdravstvenu zaštitu samo ako integrira sve resurse i racionalno ih upotrijebi. Organizacija zdravstva općenito, a osobito u hrvatskim enklavama u Srednjoj Bosni, doprinos je značaju integralnoga zdravstva u okolnostima nedostatka osoblja, opreme, lijekova, ustanova i svega drugoga što proizlazi iz izoliranosti. Brzo i učinkovito pružena neodgodiva pomoć na samoj blizini bojišnice te „preskakanje” pojedinih ešalona, osnova je učinkovitosti medicinske službe u situacijama izolacije, kad ratište nema dubinu, a putovi evakuacije dugački i nesigurni. Liječnici HVO-a, različitim mirovnim inicijativama i suradnjom kako s međunarodnim organizacijama tako i s kolegama liječnicima koji su u to vrijeme bili na neprijateljskoj strani, aktivno su pridonijeli uspostavi mira na prostorima BiH, što može poslužiti kao model prevencije i ublažavanja posljedica rata. Ratno zdravstvo HVO-a nadomjestilo je prekid funkcioniranja civilnoga zdravstva, te je svojom učinkovitošću ispunilo zadaće javnoga zdravstva od kojih je najvažnija osiguranje zdravlja stanovništva za vrijeme rata, nakon čega se uspješno preustrojilo u civilni sustav i institucije od javnoga značaja. Pojedine aktivnosti i postupci te ukupan rezultat kojeg je polučila naša služba, a koji proistječe iz profesionalnosti, etičnosti i čovječnosti može poslužiti kao model na kom će se graditi nova znanja i nove znanstvene discipline kao što su zdravlje i mir, javno zdravstvo i rat, liječnik i rat itd.
(kraj)
Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić: „Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.
Foto: Večernji list