Staviti ime jednog čovjeka za naslov cijelom poglavlju doista nije uobičajeno. Mi stavljamo ovdje fra Pavino, jer je on stvarno obilježio ovo međuratno razdoblje povijesti župe.I to ne samo na crkvenom planu, nego i šire. Za svojih deset godina župnikovanja (1922.-1932.) napravio je veoma mnogo: u takvim uvjetima to su mogli samo pravi junaci.
Nikad se nije bojao posla. Radio je neprestano od svoga dolaska do odlaska iz župe. Napravio je dvije i danas najvrjednije zgrade u cijeloj župi: započeo i dovršio crkvu te započeo s gradnjom škole. U međuvremenu je popravio župnu kuću koja je bila izgorjela, doveo vodovod do crkve… Usudio bih se reći, da je fra Pavo najveći župnik (barem kao graditelj) u povijesti župe! A to ćemo pokušati i dokazati.
Jer, graditi te zgrade u to vrijeme — kad se za potrebno vapno morala na konjima iz udaljenih šuma dopremiti gomila drva i potom spaliti u klačini; kad se zvono teško preko300 kg moralo vući i volujskim kolima po izrovanim putovima; u vrijeme posvemašnje neimaštine stanovništva (u to je vrijeme fra Didak Buntić organizirao smještaj djece iz gladneHercegovine po slavonskim poljima!) — ipak je nešto posve ‘druge vrste’ nego to isto graditi danas!
(nastavlja se)
Tekst: Robert Jolić: Župa Kongora, 1993.