{"id":98317,"date":"2020-05-23T17:10:22","date_gmt":"2020-05-23T15:10:22","guid":{"rendered":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/?p=98317"},"modified":"2020-05-30T06:35:24","modified_gmt":"2020-05-30T04:35:24","slug":"nasa-skola-dacke-slicice-u-rijeci-1948-1953-ii-dio","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/nasa-skola-dacke-slicice-u-rijeci-1948-1953-ii-dio\/","title":{"rendered":"NA\u0160A \u0160KOLA: Ante \u0160arac: \u0110a\u010dke sli\u010dice u rije\u010di (1948. – 1953.) \u2013 II. dio"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Ante \u0160arac<\/strong><\/span><\/h3>\n

Dje\u010dje du\u017enosti<\/strong><\/span><\/p>\n

Prva i neizbje\u017ena du\u017enost bila je u\u010denje osnovnih molitava, odlazak na vjeronauk u Kongoru, na kojem nas je sve\u0107enik upu\u0107ivao u sadr\u017eaj katekizma i obja\u0161njavao pojam grijeha prvih ljudi Adama i Eve te nas pripremao za primanje potvrde. Odmah do toga, po va\u017enosti, bilo je pomaganje odraslima, pa tek onda u\u010denje.<\/span><\/p>\n

\u010citati se moglo posvuda u ku\u0107i, pa i u krevetu, dok se pisalo i crtalo blizu prozora, kroz koji se probijala dnevna svjetlost. Ja sam, na primjer, veoma rijetko u\u010dio blizu petrolejke, osim kad je zagustilo i o\u010dekivala se u\u010diteljska prozivka: “Daj ti nama reci.” Zanimljivo, moji me nisu tjerali na u\u010denje, ali to je bilo tako, koliko se sje\u0107am, i u drugih obitelji. \u010cak su govorili: “\u0160ta tolko bulji\u0161 u to, ajde unesi drva, odi oti\u0111i u zadrugu po petrulju, odi pomozi dotrat janjce.”<\/span><\/p>\n

Preko ljetnih praznika obvezno smo \u010duvali pokoje tele, janjce, ovce. Janjci su se tjerali ujutro rano i dogonili oko podneva ku\u0107i – u hladovinu. Brzo bi nam pro\u0161lo u igri nekoliko sati, do\u0161la su \u010detiri sata popodne, a mati bi nas stalno podsje\u0107ala: ” Ajte, eno, svi su otrali janjce na pa\u0161u, \u0161ta \u010dekate.” Dra\u017ee mi je bilo kod ovaca koje smo oko podneva pribli\u017eili k void na Jurnjova\u010di, jarugama kod Stubla ili na Drini. Tada smo, najprije uz pomo\u0107 neke starije \u010dobanice, a poslije i sami, kad je “obuka” zavr\u0161ila, nalo\u017eili vatru od suhe gove\u0111e “galebe” (balege), odabrali nekoliko omanjih komada kamenja, prikladnih za tu svrhu, i stavili ih u vatru te u nekakvu posudu namuzli svje\u017eeg mlijeka od ovaca. Potom bismo vru\u0107e kamenje, jedan po jedan, stavljali na \u017elicu pa u mlijeko, vazda paze\u0107i da sa \u017elice kamen ne spuzne na dno “\u0107ase”. Mlijeko se na taj na\u010din postepeno kuhalo. Kada bismo stavili \u010detvrti-peti kamen, mlijeko je uzavrelo. Onda smo to gusto ov\u010dje mlijeko “kusali” s kruhom ili kruh nadrobili u mlijeko i dobro se nasitili. Ponekad smo odmah ponijeli od ku\u0107e litru “varenike” i ove\u0107i komad “pokve” i najeli se, bez tro\u0161enja vremena na mu\u017enju i kuhanje svje\u017eeg mlijeka. Na taj smo na\u010din u\u0161tedjeli sat vremena vi\u0161e za igru: plivali smo na Drini, bacali kamena s ramena, hrvali se, utrkivali, skakali uvis, udalj – bilo s mjesta, bilo istrka. Ovce su se, kako je sunce pomalo silazilo na obzoru, spontano rasklup\u010davale i jedna po jedna se odvajala na pa\u0161u. Najsla\u0111e su pasle pri zalazu sunca, onaj jedan dragocjen sat, prije nego \u0161to su stigle u torove. Kad smo i\u0161li u planinu s ovcama, prije nego \u0161to su bile poko\u0161ene livade u polju, tako\u0111er smo, uz obvezu \u010duvanja ovaca, u\u017eivali. Krenuli smo preko Piskulje, Malog i Velikog Kutlovca pa koso, sjevero-isto\u010dno prema Prodolu. Tada smo nailazili na zapise: ovdje je \u010duvao ovce taj i taj, tada i tada i potpis. \u010cinilo mi se to va\u017enim pa sam i ja po crvenim li\u0161ajevima na kamenim plo\u010dama \u0161arao sli\u010dan tekst za budu\u0107e posjetitelje, \u017eeljne odmora na takvoj plo\u010di. Uve\u010der bi se na Podinama poslije zalaza sunca, uz mnogo \u017eenske \u010deljadi i djece, spajala janjad s ovcama. U\u017eivao sam u dje\u010djoj graji i blejanju ovaca; svaka ovca tra\u017ei svoje janje, uz tobo\u017enju na\u0161u pomo\u0107, gdje mo\u017eda vi\u0161e smetamo no poma\u017eemo. Ipak, blejanje naglo umukne. Mali “junaci” ma\u0161u repi\u0107ima, zadovoljni s gutljajima slatkog maj\u010dina mlijeka.<\/span><\/p>\n

Nekako mi se \u010dini, potkraj svibnja, zadu\u017eile bi nas “stopanjice” (doma\u0107ice) da donesemo \u0161kripavca s mrginja. Sje\u0107am se da smo naj\u010de\u0161\u0107e i\u0161li na Rupe.<\/span><\/p>\n

Po\u0161li smo zajedno djevoj\u010dice i dje\u010daci s di\u017evama (muzlicama) u koje smo stavljali ubrani \u0161kripavac. Ta salata, sli\u010dna matovilcu, raste samo Bo\u017ejom voljom, dok matovilac uzgaja \u010dovjek, uz Bo\u017eju pomo\u0107. Ukusna je, \u010de\u0161\u0107e se kuhala, nego jela svje\u017ea. Usput smo se ponekad malo stresli, jer bi nam iznad glava prhnula prepelica, a na tom mjestu na\u0161li smo njihova gnijezda, u kojima su po\u010divala pjegava jaja sa zametcima. U nama bi se ponekad, u takvim slu\u010dajevima, probudio vrag pa smo znali razbiti koje jaje, ne znaju\u0107i da ubijamo mladi pti\u010dji \u017eivot. I ne znaju\u0107i \u0161to za ljudsko uho i oko zna\u010di svaka ptica, a kamoli da bismo znali \u0161to ptica ptici zna\u010di!<\/span><\/p>\n

(nastavlja se)<\/span><\/p>\n

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne \u0161kole u Mandinu Selu<\/em>, Zagreb \u2013 Mandino Selo, 2010.<\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Ante \u0160arac Dje\u010dje du\u017enosti Prva i neizbje\u017ena du\u017enost bila je u\u010denje osnovnih molitava, odlazak na vjeronauk u Kongoru, na kojem nas je sve\u0107enik upu\u0107ivao u sadr\u017eaj katekizma i obja\u0161njavao pojam grijeha prvih ljudi Adama i Eve te nas pripremao … pro\u010ditajte vi\u0161e<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":31,"featured_media":98318,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"kt_blocks_editor_width":"","footnotes":""},"categories":[46],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/98317"}],"collection":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/users\/31"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=98317"}],"version-history":[{"count":7,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/98317\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":98518,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/98317\/revisions\/98518"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media\/98318"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=98317"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=98317"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=98317"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}