{"id":94472,"date":"2020-02-01T09:32:18","date_gmt":"2020-02-01T07:32:18","guid":{"rendered":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/?p=94472"},"modified":"2020-02-01T09:36:23","modified_gmt":"2020-02-01T07:36:23","slug":"nasa-skola-mak-srdanac-marko-kovacevic-dacka-prisjecanja-1947-1951-i-dio","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/nasa-skola-mak-srdanac-marko-kovacevic-dacka-prisjecanja-1947-1951-i-dio\/","title":{"rendered":"NA\u0160A \u0160KOLA: Mak Sr\u0111anac – Marko Kova\u010devi\u0107: \u0110a\u010dka prisje\u0107anja (1947. -1951.) – I. dio"},"content":{"rendered":"

“Zapi\u0161i pa \u0107e i Bog zapamtiti<\/em>“<\/span><\/h3>\n

(Ivo Andri\u0107).<\/strong><\/span><\/p>\n

Danas, u doba sveop\u0107e globalizacije, kad se potire svako sje\u0107anje, kad nije ni moderno ni podobno pisati o nacionalnoj povijesti, a kamoli o zavi\u010dajnoj ili osobnoj, hvata nas stanovita nelagoda na svaku pomisao o vlastitim prisje\u0107anjima, koje god naravi ona bila. Kad mi neki zavi\u010dajci javi\u0161e kako je ove 2011. godine 100 – ta obljetnica osnovne \u0161kole u Mandinu Selu (Duvanjsko polje), do\u017eivio sam to dvozna\u010dno. Radovao sam se \u0161to te obljetnice malih sredina, na\u0161ih djetinjstava i prvih \u0111akovanja netko prati i sje\u0107a ih se, ali me tako\u0111er obuzela nelagoda na prijedlog da bi bilo po\u017eeljno obilje\u017eiti tu obljetnicu nekom spomen-knji\u017eicom, pa i nekim prilogom i sje\u0107anjem biv\u0161ih \u0111aka te \u0161kole. Me\u0111utim, razmi\u0161ljao sam, ako je to\u010dno, kako ka\u017ee ona sveta knjiga, da ni vlas s glave, ni vrabac s krova ne padaju bez znanja bo\u017eanske Providnosti, a to zna\u010di da u kona\u010dnici imaju svoj smisao, latio sam se pisanja ovoga skromna priloga. Kako god tekao, skrovito ili bu\u010dno, zbivao se u unutarnjim do\u017eivljajima ili vanjskim o\u010ditovanjima, svaki je ljudski \u017eivot pri\u010da za se, jedinstvena i neponovljiva. Dakako, ne znam jesmo li vazda pouzdani svjedoci vlastita puta i vlastite pri\u010de, poglavito kad se sedamdesetogodi\u0161njak prisje\u0107a sedmogodi\u0161njaka. No budu\u0107i da nas u tome, u stanovitu smislu, nitko ne mo\u017ee zamijeniti, prepu\u0161tam se spontanu sje\u0107anju. Neka ono zaranja u tminu pro\u0161losti, iskapa ulomke, rekonstruira cjelinu, naslu\u0107uju\u0107i joj smisao i zna\u010denje. Neka ponornica te\u010de kr\u0161kim poljem, bistra i prozirna, i neka opet na kraju polja ponire i te\u010de podzemno, nevidljiva, tamna i neprozirna, do novog izvira. Ili, kako bi rekao onaj pjesnik koji je posebno volio kr\u0161ke ponornice: Gospode, sklopi<\/em> moje dvije ruke: voda koja te\u010de uzvodno,<\/em> voda koja te\u010de nizvodno!”<\/em><\/span><\/p>\n

U \u0161kolu sam krenuo u jesen 1947. godine. Bija\u0161e to, \u010dini mi se, prva poslijeratna u\u010deni\u010dka generacija koja je redovito, sa sedam godina krenula u \u0161kolu. Budu\u0107i da sam bio sitan i slabo odjeven, \u0161kola udaljena oko tri-\u010detiri kilometra, a duvanjske zime snje\u017ene i studene, moja se mati opirala mojem upisu u \u0161kolu \u017eele\u0107i da sa\u010dekam jo\u0161 jednu godinu. Kako je ve\u0107ina mojih vr\u0161njaka iz sela Sr\u0111ana krenula u \u0161kolu, kriomice sam im se pridru\u017eio, bez maj\u010dina znanja, i upisao se. Mati je prihvatila gotov \u010din. Budu\u0107i da sam ve\u0107 znao \u010ditati i pisati – a to sam nau\u010dio na jednome zimskom te\u010daju za nepismene, koji je u na\u0161oj ku\u0107i vodio moj stri\u010devi\u0107 Bo\u017eo – po\u010detak je u \u0161koli bio ugodan i lagan i sva sam \u010detiri razreda osnovne \u0161kole zavr\u0161io s odli\u010dnim uspjehom. Kra\u0107e je vrijeme u\u010ditelj bio Savo Karan, <\/span>iz susjednog sela Ra\u0161\u0107ana, a onda ga je zamijenila “u\u010diteljka” (u\u010diteljica) <\/span>Marija Vujanovi\u0107, Crnogorka. Dobro se uklopila u seosku patrijarhalnu sredinu, konfesionalno i nacionalno trodijelnu, obrazac u malome bosansko-hercegova\u010dkog trokuta, i bila je u tome pogledu nepristrana. Bija\u0161e to \u010detverorazredna \u0161kola, a dob \u0111aka neujedna\u010dena. Kako za Drugoga svjetskog rata \u0161kola nije radila (1941.-1945.), ili mo\u017eda samo u po\u010detku, bilo je \u0111aka \u010dija je dob daleko prema\u0161ivala razred koji su poha\u0111ali. No na putu prema \u0161koli, osobito za snje\u017enih zimskih me\u0107ava, oni su bili nekakva za\u0161tita onima mla\u0111ima, sedmogodi\u0161njacima, osobito kad je trebalo pro\u0107i pokraj ov\u010djega stada ili pojate, gdje je bdio kosmati bosanski ov\u010dar, krupna i agresivna pse\u0107a pasmina, srodna \u0161arplanincu i bernardincu, ali ne\u0161to sitnija, bijele dlake (“bigo”, bjelov), s crnim ili sme\u0111im mrljama. Imao je klempave u\u0161i, masivnu nju\u0161ku i zavinut, vlasast rep.<\/span><\/p>\n

(nastavlja se)<\/em><\/span><\/p>\n

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne \u0161kole u Mandinu Selu,<\/em> Zagreb \u2013 Mandino Selo, 2010.<\/span><\/h3>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

“Zapi\u0161i pa \u0107e i Bog zapamtiti“ (Ivo Andri\u0107). Danas, u doba sveop\u0107e globalizacije, kad se potire svako sje\u0107anje, kad nije ni moderno ni podobno pisati o nacionalnoj povijesti, a kamoli o zavi\u010dajnoj ili osobnoj, hvata nas stanovita nelagoda na svaku … pro\u010ditajte vi\u0161e<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":31,"featured_media":94473,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"kt_blocks_editor_width":"","footnotes":""},"categories":[46],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/94472"}],"collection":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/users\/31"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=94472"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/94472\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":94475,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/94472\/revisions\/94475"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media\/94473"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=94472"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=94472"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=94472"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}