{"id":81340,"date":"2026-03-03T07:22:30","date_gmt":"2026-03-03T05:22:30","guid":{"rendered":"http:\/\/mandino-selo.com\/wp\/?p=81340"},"modified":"2026-03-03T07:23:48","modified_gmt":"2026-03-03T05:23:48","slug":"nedjeljno-jutro","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/nedjeljno-jutro\/","title":{"rendered":"Nedjeljno jutro"},"content":{"rendered":"

Sjedim u toploj sobi, gledam kroz prozor u maglovito i prohladno zagreba\u010dko jutro. Misli mi odluta\u0161e daleko u pro\u0161lost, u doba moga djetinjstva i u moj rodni kraj. Nedjeljno je jutro. Djeca koja su taj dan trebala \u010duvati stoku – blago ve\u0107 su odavno na brdu ili u polju. Mi koji smo ostajali bez takvih zadu\u017eenja nedjeljom smo mogli dulje <\/span>spavati. Ako je jutro bilo sun\u010danije i toplije, \u010dekao nas je veliki kotao tople vode za umivanje i “kupanje”. Nije to bilo kupanje onako kako se djeca danas kupaju: majka napuni kadu tople vode, ulije \u0161ampona, napravi pjenu, zagrije kupaonicu, pripremi ru\u010dnik i \u0161u\u0161ilo za kosu. Na kraju djeca djeluju uredno, \u010disto mirisavo i napudrano. Ni\u0161ta manje uredno nismo ni mi izgledali. Bilo je to pranje do pojasa. “Trljam vrat, nos i u\u0161i, neka se sve pu\u0161i”. Pjevu\u0161ili smo i nekakvu pjesmicu. Svako dijete \u010dekala je \u010dista i mirisna “prioblaka”. \u010cista ko\u0161ulja. Potko\u0161ulje nije bilo. Ko\u0161ulja je \u010desto bila pokrpana na vi\u0161e mjseta, ba\u0161 kao i hla\u010de. Sve je to majka tijekom no\u0107i pokrpala, oprala i sve je mirisalo nekom posebnom \u010disto\u0107om i svje\u017einom.<\/span><\/p>\n

Bo\u017ee moj, kako je bilo ugodno biti lijepo umiven pa obu\u0107i \u010distu ko\u0161ulju.<\/span><\/p>\n

Svako dijete bilo je nekako blagdanski raspolo\u017eeno. Radovali smo se tim nedjeljnim kupanjima i presvla\u010denjima. Imala su ta nedjeljna ure\u0111ivanja nekoga iskonskog obreda u sebi. Bilo je tu ne\u010dega \u0161to se po\u0161tovalo, naslu\u0107ivalo, a \u0161to… Nije se to dalo izre\u0107i. To se moglo samo do\u017eivljavati. Uvijek iznova. Ili je to kao u sje\u0107anjima. Nikada nisu do kraja izreciva. Tako ure\u0111eni i \u010disti odlazili bismo na vjeronauk, pa na Misu.<\/span><\/p>\n

A odrasli? Kako je njima proteklo bi\u010dno nedjeljno jutro? Nakon \u0161to bi otpravili blago na pa\u0161u i spremili \u010dobane, popili bi svoju jutarnju kavu (prgu), popu\u0161ili cigaru ili lulu, malo bi se vrtili po ku\u0107i, a onda bi po\u0161li u Ka\u017eimirovu ku\u0107u.<\/span><\/p>\n

Ka\u017eimirova ku\u0107a bila je posebno okupljali\u0161te svih odraslijih mu\u0161karaca. Svi od Reza do Bajine ku\u0107e na \u0161i\u0161anje i brijanje dolazili bi u Ka\u017eimirovu ku\u0107u. U Ka\u017eimorovoj ku\u0107i bila je jedna velika ‘sidetija soba’ (danas dnevni boravak u ku\u0107i), u koju se izvana dolazilo kamenim stepenicama. Odmah iza vrata, desno, bila je Ka\u017eimirova i Lucina soba. Iz te sobe iznosile bi se no\u017eice (makaze\/ \u0161kare) za \u0161i\u0161anje, ma\u0161ina za \u0161i\u0161anje,<\/span><\/p>\n

drveni \u010de\u0161ljevi, britve za brijanje, kaji\u0161i za o\u0161trenje britve, sun\u0111eri (morske spu\u017eve), brija\u0107i sapuni, \u010detke za brijanje, posudica za brija\u0107i sapun. U Ka\u017eimirovoj ku\u0107i od\u00a0 draslih su uvijek bili: Ka\u017eimir, Marko, Ilija, Luca, Iva – Mlada (Markova \u017eena), Nada, Ru\u017ea (Markova k\u0107erka iz provg braka). Svi uku\u0107ani stavili su se u slu\u017ebu mu\u0161kog dru\u0161tva, koje se okupilo i otvorilo raspravu o svemu i sva\u010demu. Svi su pu\u0161ili. Svi su bili poslu\u017eeni kavom ili \u010dajem.<\/span><\/p>\n

U Ka\u017eimirovoj ku\u0107i uvijek bi se na\u0161le neke novine, koje je Ka\u017eimir donio iz grada. Bio je Ka\u017eimir jedno vrijeme, kao vi\u0111eni i ugledni seljak, i seoski odbornik u op\u0107ini. Te odbornike gradske bi vlasti povremeno sazivale, obi\u010dno kada bi se raspravljalo o pitanjima sela, sto\u010darstva, pa\u0161njaka, seoskih putova ili sli\u010dnih tema. Vlasti su to radile i kako bi se narodu predstavile kao narodna vlast, u kojoj se i narod pita i odlu\u010duje. Nije bilo velike koristi od takve demokracije! Na boljitak \u017eivota na selu trebalo je \u010dekati odlazak na rad u inozemstvo.<\/span><\/p>\n

Ka\u017eimir bi tada polako, dugo i \u0161iroko prepri\u010davao sve \u0161to je \u010duo na tim sjednicama. Svi su ga pozorno slu\u0161ali, jer Bo\u017ee moj, on je bio s vlastima. Ta nedjeljna okupljanja bila su prava sijela na kojima su se prepri\u010davale zgode u selu (ali i \u0161ire), koje su se dogodile od posljednje nedjelje. Usput su majstori \u0161i\u0161anja i brijanja obavljali svoj posao.<\/span><\/p>\n

Za \u0161i\u0161anje je u pravilu bio zadu\u017een Slavko D\u017eanku\u0161i\u0107, kasnije i Mijo Joskanovi\u0107 i Jozo D\u017eanku\u0161i\u0107. O\u0161trile bi se britve za brijanje i svaki je imao svoga brija\u010da. Nije lako bilo brijati te tvrde i duge brade seljaka, koje su od posljednje nedjelje dobrano narasle. Nada, Ru\u017ea i Mlada (tako smo zvali Markovu \u017eenu, Antinu i Jozinu mater) uvijek su mele i \u010distile, palile vatru i grijale vodu. One su se trudile da ku\u0107a uvijek bude uredna i \u010dista. U tome su i uspijevale. Sje\u0107am se kako smo i mi djeca (mu\u0161ka i malo odraslija) rado dolazili, sjedili ili stajali i upijali pri\u010de i ‘ljudikanje odraslih’. Mnogo toga smo \u010duli, spoznali, nau\u010dili \u0161to nas je kasnije odre\u0111ivalo kao stru\u010dnjake i ljude. Ti razgovori bili su veoma korisni. Ljudi bi iznosili mi\u0161ljenja, raspravljali, zaklju\u010divali, mudrovali, praznili se, dokazivali, ali je svima to koristilo. Svi su se vra\u0107ali ku\u0107ama, ne samo obrijani i o\u0161i\u0161ani, nego i bogatiji za novo iskustvo, nove spoznaje. Bivali su vi\u0161e prijatelji, vi\u0161e ljudi. Postajali su odrasliji, pametniji, mudriji.<\/span><\/p>\n

Dobro se sje\u0107am tih nedjeljnih sijela i dru\u017eenja odraslih mu\u0161karaca. Gladao sam obred brijanja i pri\u017eeljkivao kada \u0107u i ja porasti i brijati se u Ka\u017eimirovoj ku\u0107i. Posebno sam \u017eelio da me nakon brijanja mekanim “sun\u0111erom” (spu\u017evom) namo\u010denom u toploj vodi onako lijepo umiju i o\u010diste od zaostalih dla\u010dica i sapunice. Kolonjske vode i nikakvih mirisa nije bilo, a ljudi su tako lijepo mirisali!<\/span><\/p>\n

Pogo\u0161\u0107eni rakijom i kavom, o\u0161i\u0161ani i obrijani, napunjeni novostima iz sela, grada, pa i \u0161ire, ljudi su se vra\u0107ali svojim ku\u0107ama. Tu su se preobla\u010dili u misno “ruvo” i u isprekidanoj koloni preko polja odlazili u Kongoru na Misu.<\/span><\/p>\n

Ta nedjeljna okupljanja u Ka\u017eimirovoj ku\u0107i odr\u017eavala su se godinama redovito: iz nedjelje u nedjelju i nikada, ba\u0161 nikada nije se zamijetila tegoba i smetnja uku\u0107ana. Nitko ni\u0161ta nije pla\u0107ao. Kasnije sam pomi\u0161ljao kako to da nitko nije, barem ponekad donio malo kave, rakije ili kesu du’ana! A mogli su i trebali su! Danas mislim, ako su oni to i poku\u0161ali da Ka\u017eimir i njegova obitelj to nisu dopustili. Dru\u017eenje s ljudima i pomaganje drugima bilo im je va\u017enije od svega. Sli\u010dna nedjeljna dru\u017eenja na drugom<\/span><\/p>\n

kraju sela doga\u0111ala su se u Jaki\u010dinoj ku\u0107i. Na ta dru\u017eenja dolazili su \u0160arci, \u0160umanovi\u0107i i Sesari. Znam kako je Ivan Sesarov lijepo \u0161i\u0161ao. Slavko D\u017eanku\u0161i\u0107a na \u0161i\u0161anje uvijek bi odlazio Ivanu. Ta dru\u017eenja trajala su sve do kraja \u0161ezdesetih godina kada su iz sela odlazili u strane zemlje na rad. Po povratku donosili su \u017eilete, pribor za brijanje pa i za \u0161i\u0161anje. Dru\u017eba se malo po malo osipala i bivala sve malobrojnija. Dolaskom struje, radija i televizije prestala su i nedjeljna dru\u017eenja, a s njima se polako gubila i nestajala du\u0161a sela.<\/span><\/p>\n

Ante Vukadin \u2013 \u0106ipa<\/strong><\/span><\/p>\n

\u00a0<\/strong><\/span><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Sjedim u toploj sobi, gledam kroz prozor u maglovito i prohladno zagreba\u010dko jutro. Misli mi odluta\u0161e daleko u pro\u0161lost, u doba moga djetinjstva i u moj rodni kraj. Nedjeljno je jutro. Djeca koja su taj dan trebala \u010duvati stoku – … pro\u010ditajte vi\u0161e<\/a><\/p>\n","protected":false},"author":31,"featured_media":167049,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"ngg_post_thumbnail":0,"kt_blocks_editor_width":"","footnotes":""},"categories":[26],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/81340"}],"collection":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/users\/31"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=81340"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/81340\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":167050,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/81340\/revisions\/167050"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media\/167049"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=81340"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=81340"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/mandino-selo.com\/wp\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=81340"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}